Introspekcija
Svjetovi od riječi
26.01.2019.
Unutarnji rad? Rad na sebi? Što takav rad obuhvaća?
Svaki dan, svaki trenutak?!
Tko sam ja u odnosu na druge i ja u odnosu na ja?
Budnost.. kako da se postigne drugačije nego postavljanjem ovakvih pitanja, introspekcijom. Budnost nam je potrebna kako bismo uopće mogli opravdati život koji živimo. Kako bismo zaista mogli reći da živimo. Ali.. ali ne samo kako bismo mogli reći da živimo, već budnost kao preduvjet istinitog življenja života.
Biti budan u ovom dubokom snu.. Jer, što je drugo ovaj uvrnuti svijet? U kojemu je sve moguće, a te mnoge mogućnosti ipak većinom lebde u nekom međusvijetu, između slojeva sivih stvarnosti, i ostaju samo mogući svjetovi za one što snivaju kolektivan san stimuliran podražajima kemijskim, fizičkim, frekvencijskim..
Budnost je uvijek s obzirom na ja. Iz tog razloga što, kada nakon prvotnog uviđanja, a zatim i htijenja uviđanje podijeliti s drugima mnogima.. shvaćamo kako je to nemoguće. Riječi postaju nijeme. Odjekuju, ali su nečujne u svojoj, iako veličanstvenoj mogućnosti da opišu veličanstveno, sada ipak ograničenoj stvarnosti da obuhvate nešto danas suviše apstraktno, nešto s onu stranu ovog nama znanog svijeta od riječi.
U svijetu od riječi, riječima se svjetovi stvaraju i razaraju.
U svijetu od riječi, riječi nas mogu osloboditi i zarobiti.
U svijetu od riječi, kontinuirana distorzičnost je sveprisutna i remeti harmoničnost sve-mira.
Kontinuirana distorzičnost odražava se u svim onim riječima (ako ne u svima!) koje se svojim negativnim konotacijama i nabijenim frekvencijama klošarski i kriomice provlače kroz razne i mnoge kontekste prisutne u svijetu od riječi.
Riječi su u tom svijetu poput magičnog štapića, a čarobna je formula sadržana u vrsti i omjeru, ali ne samo riječi, već i misli. Jednako prisutnih, jednako ih nesvjesni.
Riječima se, dakle, u svijetu riječi može mnogo toga na mnogo načina. Stoga bi valjalo ovladati tom tehnikom, uistinu i zapravo umijećem, prije nego umijemo zaista stvarati svjetove od riječi.
Graditi ih, umjesto rušiti.
Svjetovi od riječi riječima se daju urušiti, daju li se izgraditi? Je li to zaista moguće riječima? Dok pišem pa čitam u trenutak utisnute riječi, čine mi se više zavodljivima nego istinitima. Zavodljivost svakako jest njihova osobina. Znam da je tako pa se opet pitam isto, ali na nešto drugačiji način, a odgovor se nazire u postavljenom upitniku: Je li moguće riječima izgraditi temelje? Dakako, u doslovnom smislu za gradnju dobrih temelja potrebne su ruke, mnogo snažnih ruku. U prenesenom značenju, za to su potrebna djela, mnoga snažna djela. Stoga je u dobra graditelja života (i svijeta) omjer riječi i djela usklađen. Sklad jest rast. Harmonija podržava život.
Graditi isključivo riječima moguće je graditi veličanstvene svjetove, one krhke, romantičarske, poetične. Tek poezija opravdava prisustvo i postojanje riječi. U svijetu riječi poezija riječi podiže na pijedestal, uzdiže ih u vrle visine onkraj pukog baratanja (i blablakanja), oplemenjuje ih. Potrebno je njegovati unutarnju sposobnost razumijevanja i shvaćanja, intuitivnu volju za apstraktnim, individualnu moć za spoznajom apstraktnog.
U svijetu riječi, iako je to svijet od riječi, značajnije su tišine što ih omeđuju.
Jasne tišine ugode i zadovoljstva, čak slobode.. budući da njezini jasni vidici sežu onkraj svjetova od riječi.
Svaki dan, svaki trenutak?!
Tko sam ja u odnosu na druge i ja u odnosu na ja?
Budnost.. kako da se postigne drugačije nego postavljanjem ovakvih pitanja, introspekcijom. Budnost nam je potrebna kako bismo uopće mogli opravdati život koji živimo. Kako bismo zaista mogli reći da živimo. Ali.. ali ne samo kako bismo mogli reći da živimo, već budnost kao preduvjet istinitog življenja života.
Biti budan u ovom dubokom snu.. Jer, što je drugo ovaj uvrnuti svijet? U kojemu je sve moguće, a te mnoge mogućnosti ipak većinom lebde u nekom međusvijetu, između slojeva sivih stvarnosti, i ostaju samo mogući svjetovi za one što snivaju kolektivan san stimuliran podražajima kemijskim, fizičkim, frekvencijskim..
Budnost je uvijek s obzirom na ja. Iz tog razloga što, kada nakon prvotnog uviđanja, a zatim i htijenja uviđanje podijeliti s drugima mnogima.. shvaćamo kako je to nemoguće. Riječi postaju nijeme. Odjekuju, ali su nečujne u svojoj, iako veličanstvenoj mogućnosti da opišu veličanstveno, sada ipak ograničenoj stvarnosti da obuhvate nešto danas suviše apstraktno, nešto s onu stranu ovog nama znanog svijeta od riječi.
U svijetu od riječi, riječima se svjetovi stvaraju i razaraju.
U svijetu od riječi, riječi nas mogu osloboditi i zarobiti.
U svijetu od riječi, kontinuirana distorzičnost je sveprisutna i remeti harmoničnost sve-mira.
Kontinuirana distorzičnost odražava se u svim onim riječima (ako ne u svima!) koje se svojim negativnim konotacijama i nabijenim frekvencijama klošarski i kriomice provlače kroz razne i mnoge kontekste prisutne u svijetu od riječi.
Riječi su u tom svijetu poput magičnog štapića, a čarobna je formula sadržana u vrsti i omjeru, ali ne samo riječi, već i misli. Jednako prisutnih, jednako ih nesvjesni.
Riječima se, dakle, u svijetu riječi može mnogo toga na mnogo načina. Stoga bi valjalo ovladati tom tehnikom, uistinu i zapravo umijećem, prije nego umijemo zaista stvarati svjetove od riječi.
Graditi ih, umjesto rušiti.
Svjetovi od riječi riječima se daju urušiti, daju li se izgraditi? Je li to zaista moguće riječima? Dok pišem pa čitam u trenutak utisnute riječi, čine mi se više zavodljivima nego istinitima. Zavodljivost svakako jest njihova osobina. Znam da je tako pa se opet pitam isto, ali na nešto drugačiji način, a odgovor se nazire u postavljenom upitniku: Je li moguće riječima izgraditi temelje? Dakako, u doslovnom smislu za gradnju dobrih temelja potrebne su ruke, mnogo snažnih ruku. U prenesenom značenju, za to su potrebna djela, mnoga snažna djela. Stoga je u dobra graditelja života (i svijeta) omjer riječi i djela usklađen. Sklad jest rast. Harmonija podržava život.
Graditi isključivo riječima moguće je graditi veličanstvene svjetove, one krhke, romantičarske, poetične. Tek poezija opravdava prisustvo i postojanje riječi. U svijetu riječi poezija riječi podiže na pijedestal, uzdiže ih u vrle visine onkraj pukog baratanja (i blablakanja), oplemenjuje ih. Potrebno je njegovati unutarnju sposobnost razumijevanja i shvaćanja, intuitivnu volju za apstraktnim, individualnu moć za spoznajom apstraktnog.
U svijetu riječi, iako je to svijet od riječi, značajnije su tišine što ih omeđuju.
Jasne tišine ugode i zadovoljstva, čak slobode.. budući da njezini jasni vidici sežu onkraj svjetova od riječi.