Promatrajući svijet u kojemu živimo, uvijek se nanovo pokazuje i potvrđuje kako je ovaj svijet poligon za stvaranje novog svijeta, drugog svijeta. Naprosto se gradi druga stvarnost, a mi u toj preobrazbi nismo samo svjedoci ili tek promatraći, već i aktivni ili pasivni sudionici; umjesto svjesni i odgovorni pojedinci koji objektivno sagledavaju svijet oko sebe te u njemu sudjeluju prema moralnim načelima.
U međuvremenu vrijeme nas pritišće i pretječe. Preplavljeni, neprestano smo u zaostatku i jedva hvatamo zadnji vlak za hvatanje u koštac s obvezama i odgovornostima ili za hvatanje u koštac s pitanjima o prirodi stvari, porijeklu ideja ili o vremenu u kojemu živimo i svemu što nam ono nosi ili odnosi, ostavljajući nas često nasukane na obalama stvarnosti. Gdje nas uvijek novi val zapljusne prije nego se uspijemo odvažiti, odraziti i zaista zakoračiti u smjeru stvarnosti , stvarne stvarnosti.
Ideja o svijetu koja je danas oko nas, dio nas, mi smo dio nje .. granica je nejasna .. kao da smo se stopili s tom idejom o svijetu .. toliko da više niti ne znamo i ne razaznajemo gdje ona staje, a gdje mi nastajemo. Kada je započelo naše nestajanje i jesmo li žrtvovali svoj bitak, svoj život, za ideju o svijetu .. koja nije naša ..?
Jesu li zaboravljeni dani kada su nas prašili i strašili ucjenama na svakom koraku, na svakom uglu, na svakom izlogu, na svakom ulazu i izlazu, svakog dana, svakog sata, sa svih strana? Dani su se pretočili u mjesece, mjeseci u godine, tri.
Ljudi se vole programirati, ali ne vole to priznati ni sebi ni drugima. Ili samo ne vole da se to tako kaže. Ljepše i normalnije zvuči - gledati TV. Da, danas je to postala sasvim normalna pojava, a nije više ni pojava, već je iz navike prerasla u potrebu. S obzirom na to da stoji tik uz primarne potrebe. Naime uz hranu, san i fiziološke potrebe tu se nekako nekim sasvim slučajnim slučajem našao i TV. Mnogima je gledanje TV-a jedna od osnovnih dnevnih aktivnosti.
Svaki dan je rođendan, svaki dan je dar. Život je dar. Dar s neba, kako se staromodno kaže. A ja sve više volim staromodno. Nismo mali, VELIKI smo. Nismo slabi, JAKI smo. Možemo SVE, a SVE počinje sa stavom i sa idejom. Misao prethodi djelu što slijedi. To što nam skrivaju povijest, to što nam kradu pažnju te ju usmjeravaju u njima odgovarajućem smjeru, to što nas lome generacijama, oni koji su sebe postavili iznad drugih.. to ne znači da su nas slomili, to ne znači da ćemo se odreći ljudskosti i predati se.
Što se sve u nama krije, čega li smo slijepi vlasnici? Tko su naši preci, žubore li još u nama njihove stare pjesme o životu i o znanju. U doba neznanja osjećam se kao lutalica u stranome svijetu, s neobjašnjivom nostalgičnošću za nepoznatom prošlošću. Svijet je ovo bez znanja, bez spoznaje, bez istine.
Živjeti samoodrživo i samodostatno. Je li to moguće? Koliko je lažan svijet u koji smo rođeni, koji nas je odvojio od naših suština, od smisla, od mogućnosti da živimo slobodno, kreativno, autentično, harmonično, u skladu s prirodom. Taj nas je svijet odvojio od naše prirode, jedne od drugih, potresao naše zajednice. Doslovno, kao potres srušio je temelje naših obitelji, zajednica, zajedništva. I uvjerio nas u svoju predodžbu o životu.
Riječi su posrednici između naših srca, mostovi koji omogućuju prevazići jaz koji se nalazi između nas. U svijetu u kojemu vlada harmonija nije potrebno mnogo riječi. Nema jaza, svi smo povezani, usklađeni, uštimani na istu frekvenciju. Naši su životi i djelovanja u skladnom odnosu. U distorzičnom svijetu, u svijetu disharmonije, poremećaja, nitko nikoga ne osjeća, ne razumije. Gubimo se u mislima, utapamo u riječima.
Doba godišnje koje podsjeća na pradavna vremena što duboko u meni spavaju zimski san. U dubini moje duše, nezaboravljena, vremena tihe simfonije prirodnih zvukova. Vjetra što plešući s krošnjama stabala raznolikih i mnogih nagovještava snježnu preobrazbu te donosi vrijeme mira, vrijeme odmora. Kako bi se duša okrijepila tišinom i svježinom što ih je dopuhao vjetar i posuo ih svuda naokolo zajedno sa snijegom bijelim, čistim.
Koračamo životima bez kompasa, bez karte, bez vedrine noćnog neba, bez znanja, bez mudrosti, bez radosti, bez znatiželje. Obezvrijedili smo život, obojili ga u jednoličnu nepostojeću boju. Takvi su u međuvremenu postali naši životi, jednolični, a takvo je i okruženje, vlada jednoumlje. Kada smo i zašto dopustili da izblijede raznolikost, raznovrsnost, autentičnost, jedinstvenost. Kada su ih zamijenile uvrnutost, izopačenost, kontradiktornost i apsurd?
Koliko smo zaglavljeni u svijetu slika? Je li tv jedna velika slikovnica, koja nam u slikama priča priče? I više od toga: gradi svjetove u koje nas usisava svojim subliminalnim melodijama. Mnogo je toga po pitanju tv-a kontroverzno. Na primjer, zašto nas programira? - Zato što tomu služi.
Htjela bih se ispružiti na zelenu travu, na mekanu zemlju.
Slušati tišinu, pokoji cvrkut, povjetarac.
Zavući se negdje duboko u sebe.
Polazište ovog teksta jest odnos jezika i misli. Misli su kao pojava vrlo kompleksne, zahtijevaju sklad, a po svojoj osobitosti zalaze u sferu metafizike. Gdje se misli rađaju? U kojem dijelu nas? Nalaze li se one izvan nas? U nevidljivom polju misli? A mi propuštamo one s kojima rezoniramo te ih materijaliziramo u funkcionalne i smislene riječi i rečenice kojima se koristimo kao kompasom dok navigiramo kroz živote i dok se zaplićemo i rasplićemo iz mreže svakodnevnih i sveprisutnih interakcija, vješto ili manje vješto.
Unutarnji rad? Rad na sebi? Što takav rad obuhvaća?
Svaki dan, svaki trenutak?!
Tko sam ja u odnosu na druge i ja u odnosu na ja?
Navukla je svoj skupocjeni, šaljivo uštogljeni kostim kako bi priredila pravu mađioničarsku predstavu retoričkog razmetanja. Omča, kojom je obavila svoju malenkost, ustvari svoju reprezentativnu prisutnost, simbol je kulturnog ropstva i iluzije kojoj robuje. Tu iluziju odražavaju i održavaju i druge neke skupe stvari pa se tako prije ili nakon (kako kada) što navuče svoj šaljivi kostim, navuče i na šaljive supstance.
Korana Klasan
