Kritika
Odgovorno roditeljstvo

Jezik kao komunikacijsko sredstvo u odgoju
Polazište ovog teksta jest odnos jezika i misli. Misli su kao pojava vrlo kompleksne, zahtijevaju sklad, a po svojoj osobitosti zalaze u sferu metafizike. Gdje se misli rađaju? U kojem dijelu nas? Nalaze li se one izvan nas? U nevidljivom polju misli? A mi propuštamo one s kojima rezoniramo te ih materijaliziramo u funkcionalne i smislene riječi i rečenice kojima se koristimo kao kompasom dok navigiramo kroz živote i dok se zaplićemo i rasplićemo iz mreže svakodnevnih i sveprisutnih interakcija, vješto ili manje vješto. Da je govor vještina zabilježeno je već u samom uvodnom dijelu Psihologije obrazovanja, gdje se nakon poglavlja o tjelesnom razvoju, u okviru poglavlja kognitivnog razvoja tematizira razvoj govora, a kasnije se s razvojem govora povezuje razvoj moralnog rasuđivanja te socijalni i emocionalni razvoj, o čemu će detaljnije biti riječi u drugom dijelu eseja. Ta povezanost svakako upućuje na fundamentalnu važnost govora i njegovog razvoja. Pritom bih dodala kako smatram da je jezik ujedno alat i vještina ovladavanja alatom. U kojoj mjeri, dakle, vladamo jezikom kojim se gotovo svakog dana čitavog života služimo? Pritom ovdje ne mislim na vladanje jezikom u strogo lingvističkom smislu, već u smislu vladanja jezikom kao komunikacijskim sredstvom. Na koji način komuniciramo sami sa sobom i na koji način komuniciramo s pojedincima ili grupama iz našeg šireg i užeg okruženja? Od koga i u kojoj mjeri smo svjesno ili nesvjesno preuzeli obrasce komunikacije, razmišljanja i ponašanja? U kojoj su mjeri ti obrasci autentični? Što se sve komunikacijom može ili treba moći postići? Koji nas načini komunikacije iscrpljuju, a koji ostavljaju osjećaj ugode? Koji stvaraju nove mogućnosti, a koji ograničavaju mogućnosti? U kojoj su mjeri naši životi determinirani našim komunikacijskim sposobnostima i našim rječnikom te na koji način uporaba jezika ostavlja utiske u našim bližim i daljim budućnostima? Kakvim su komunikacijama i aktivnostima izložena djeca i u kojoj mjeri one oblikuju njihove stvarnosti? Kako osvijestiti naše misli, i, kako u ulozi roditelja i profesora, biti upućeni u misaoni svijet djeteta koje iz vanjskog svijeta prima mnoge podražaje što oblikuju njegovu svijest. Zatim, naglasila bih važnost dvosmjernog odnosa misli i riječi i značajnu vezu između riječi i djela. Vjerujem da takvo uviđanje i promišljanje te dosljednost u primjeni vodi ka unutarnjem skladu i stabilnosti, što su osnova za onaj vanjski sklad i stabilnost, odnosno za skladan i stabilan život. Ovo su neka od pitanja koja su, osobno smatram, bitna da ih se pitamo kao pojedinci, kako bi životu općenito, time i roditeljstvu mogli pristupati svjesno, savjesno i odgovorno i na taj način, kroz vlastiti primjer, pokazati i proslijediti kvalitetne osobine kao preduvjet za kvalitetan život. Temu jezika i jezičnu uporabu i zlouporabu smatram važnom komponentom u odgoju, zatim i u obrazovanju i općenito u životu. Smatram da je i vrlo relevantna za psihologiju odgoja i obrazovanja, a u tom odgojno-obrazovnom procesu nositelji odgovornosti upravo su roditelji i profesori.Roditeljski sastanak kao sat iz psihologije
Mnogim bi roditeljima dobro došao sat iz psihologije pa zašto ga ne bi integrirali profesori u svoj roditeljski sastanak. Roditeljski sastanak s temom o razvijanju odgovornosti kod učenika prema njihovim obvezama kod kuće i u školi, mogao bi zapravo biti koncipiran kao sat psihologije odgoja i obrazovanja za roditelje. Smatram da je za razvoj i progres potrebna zdrava i jasna komunikacija i da je to ono što najprije trebamo preispitati i pravilno uspostaviti. Zatim, smatram da su roditeljstvo i kućni odgoj suviše bitan dio života da bi ga kao takvog diva zaobišla znanja iz psihologije. Stoga ću u nastavku opisati sabrana znanja, potkrijepiti ih iščitanim zanimljivostima i time uputiti na tematski tijek roditeljskog sastanka. Koncept roditeljskog sastanka, dakle, odnosio bi se na aktivno i odgovorno roditeljstvo i pozitivno usmjerenu komunikaciju kao preduvjet za razvoj odgovornosti prema malim i velikim obvezama, koje će se očitovati u lakšem donošenju životnih, jednako tako malih i velikih, odluka. Valjalo bi roditeljima približiti zajedničku ulogu profesora i roditelja u procesu odrastanja, a ta je uloga u velikoj mjeri određena načinom komunikacije te dosljednošću riječi i djela. Tamo gdje djeca griješe, roditelji bi trebali učiti. U tom dvostrukom procesu smatram kako je važno da roditelji prihvate svoje dijete u cijelosti i svjesno, a da zatim odgovorno pristupe roditeljstvu. Odgovorno roditeljstvo obuhvaća osjećaj za odgovornost i poštovanje koje je, vjerujem, djetetu nužno pokazati i prenijeti.Bitan dio odgoja jesu radne navike koje obogaćuju djetetovu svakodnevicu i razvijaju osjećaj odgovornosti prema zadanim obvezama koje u sve većoj mjeri postaju dio djetetova života. Odgovoran roditelj, nadalje prepoznaje i pokazuje razumijevanje za djetetove misli, ideje i interese, prati njegove reakcije i napretke, te ohrabruje dijete na njegovom putu odrastanja, na putu prema neovisnosti. A sve se to postiže upravo zdravom i tečnom dvosmjernom komunikacijom. Ovakvo odgovorno roditeljstvo kod djece će potaknuti odgovorno ponašanje. Djecu je, znači, potrebno usmjeriti, a ponekad ili često, i roditeljima je potrebno usmjerenje. Vjerujem da psihologija odgoja svojom značajnom istraživačkom pozadinom i teorijom koja je vrlo reprezentativno ukoričena, može objasniti uzročno-posljedičnu vezu unazad i unaprijed, odnosno na temelju trenutne situacije moguće je prepoznati o kakvom je odgoju i roditeljstvu riječ, u kojem smjeru se ono razvija, da li stagnira i koje su mogućnosti za poboljšanje. Uz takva saznanja otvara se mogućnost novom razumijevanju i prostoru za rad. Takav rad treba biti konstanta, a konstantan i odgovoran rad s djetetom rezultirati će njegovim osobnim napretkom u pogledu razumijevanja i preuzimanja odgovornosti te razvijanja dobrih i zdravih navika, što će imati znatan utjecaj na privatnoj i kasnijoj profesionalnoj razini, odnosno ono će značajno odrediti kvalitetu njegova života.
Obogaćeni za nova znanja posljedično i u skladu s time roditelji bi, nakon takvog roditeljskog sastanka, tj. Nakon takvog pristupa trebali biti potaknuti na razumijevanje i motivirani na djelovanje. Upravo je poticajno i motivirajuće obiteljsko okruženje glavno uporište djetetovoj stabilnosti te značajan preduvjet za djetetov intelektualni razvoj. Važnost takvog, za dijete povoljnog okruženja, često se naglašava u spomenutoj literaturi, dok se s druge strane ističe da će po dijete izrazito nepovoljna okolina nadjačati čak njegov naslijeđeni potencijal i stvoriti prepreke na putu odrastanja te zakočiti njegovo kreativno mišljenje, ponašanje i kreativnu produktivnost, a valja naglasiti kako kreativnost jest vrlo dragocjena vještina, odnosno osobina. Nadalje, navodi se kako su kreativno mišljenje i kreativan stav uvjetovani usvojenim preprekama koje je važno prepoznati kod djeteta i ukloniti iste te osloboditi zakočeni djetetov potencijal. U okviru kognitivnog razvoja, teorija Lava Vigotskog ističe značaj povijesnog i kulturnog konteksta i pretpostavlja da razvoj viših misaonih funkcija bitno ovisi o socijalnom okruženju u kojem dijete stječe iskustva te objašnjava kako suradnja djeteta s odraslima i, kasnije, s vršnjacima potiče kognitivni razvoj djeteta. Navodi se kako se kognitivni razvoj odvija izvana prema unutra, tj. ponašanja se od onih izvana kontroliranih formiraju u ponašanja kojima dijete samostalno počinje upravljati iznutra. Ovo je saznanje bitno kada govorimo o ulozi svjesnog roditelja i svjesnog profesora. Slažem se s predstavnicima tradicionalnog, biheviorističkog tumačenja razvoja govora koji drže da u pogledu razvoja govora odrasli služe kao modeli za oponašanje, ali držim da je vrlo zanimljiva i nativistička teorija o genetskoj predodređenosti u pogledu tog razvoja, čiji je predstavnik Noam Chomky.
No i bihevioristi i nativisti u kontekstu razvoja govora bave se uglavnom lingvističkim aspektom govora, stoga neću dublje zalaziti u lingvistiku, već ću u nastavku nastojati i dalje uputiti na važnost govora i njegovu povezanost s razvojem moralnog rasuđivanja te socijalnog i emocionalnog razvoja što zajedno čine bitan sastavni dio odgovornog roditeljstva i općenito svakog odgojnog procesa. Jean Piaget je u svoju teoriju kognitivnog razvoja, naime, obuhvatio i teoriju moralnog razvoja, koju je kasnije proširio Lawrence Kohlberg. Ono što Piaget naglašava jest utjecaj vanjskog i unutarnjeg činitelja na moralni razvoj, gdje se unutarnji činitelj odnosi na razvoj kognitivnih sposobnosti, koji djetetu pri prosudbi omogućuju uzimanje u obzir više činjenica i uvažavanje više različitih stajališta, a vanjski se činitelj odnosi na interakciju s vršnjacima, iz koje dijete uči da su pravila rezultat dogovora te ujedno uči poštovati tuđe stajalište. Dakle, kognitivne vještine razvijaju se usporedo s razvojem slike o sebi, razvojem odnosa s drugima i razvojem stavova o svijetu oko sebe. Ljudi su adaptabilna bića, a djeca su vrlo adaptabilna bića te ovisno o razvojnom razdoblju, usvajaju znanja iz svoje neposredne okoline, razvijaju vještine i savladavaju poteškoće. Socijalni i emocionalni razvoj podijeljen je u tri razvojna razdoblja. Sukladno tome, za razdoblje ranog djetinjstva, odnosno razdoblje predškolske dobi navodi se kako djeca uče o kulturnim pravilima i očekivanjima, uče razlikovati dobro od lošeg te razvijaju emocionalni odnos s članovima uže i šire obitelji te vršnjacima. U tom razdoblju odgovoran odgoj kao pretpostavka za povoljan razvoj zahtjeva roditeljsku ljubav, toplinu i brigu, ali i učenje o poštovanju drugih te učenje da su djela uvijek uzročno-posljedična. Nadalje se opisuju značajke vezane uz razdoblje srednjeg djetinjstva kada djeca stječu neovisnost unutar obitelji, iako obitelj i dalje zadržava izuzetnu važnost u oblikovanju stavova i ponašanja, ali u tom razdoblju djeca stvaraju i produbljuju prijateljske odnose koji se temelje na međusobnom davanju i uzimanju, podršci i lojalnosti. Djeca u ovoj fazi trebaju savladati razvojne zadatke poput odnosa s nepoznatim osobama, neovisnost, suočavanje s pritiscima i razvoj tolerancije na frustraciju. Ovdje je važno spomenuti razvoj samopoimanja i samopoštovanja koje je opisano kao jedno od najvažnijih područja osobnog i socijalnog razvoja, a obuhvaća znanje o sebi, očekivanje od sebe i vrednovanje sebe. Slika o sebi najviše je uvjetovana utjecajem roditelja, ali navodi se i značajna uloga profesora.
Roditeljima bi valjalo ukazati na važnost ove teme i istaknuti kako školski uspjeh ne treba izjednačavati s općom vrijednošću djeteta. Naglasak treba biti na pozitivnim osobinama djeteta budući da (trajno) negativno vrednovanje kao posljedicu ima nisko školsko i opće samopoštovanje koje je uzrok neprilagođenosti i neuspješnosti djeteta. Razvojno razdoblje adolescencije obilježeno je tjelesnim promjenama te emocionalnim i socijalnim promjenama koje ih međusobno zbližavaju, a skladni prijateljski odnosi potiču samopoštovanje, razvijaju socijalne vještine, poboljšavaju školski uspjeh i umanjuju usamljenost. Razvojni zadaci u razdoblju adolescencije obuhvaćaju prilagodbu navedenim promjenama, preispitivanje starih i kreiranje novih vrijednosti, odabir životne filozofije, profesije, partnera te ostvarenje postupne neovisnosti. Razdoblje adolescencije specifično je i značajno zbog formiranja identiteta te krize identiteta s kojom se adolescenti nose na različite načine, a E. Erikson obuhvatio ih je u četiri kategorije. Mirovanje i ostvarenje identiteta predstavljaju poželjne pozicije na putu formiranja identiteta, a difuzija i zaključivanje identiteta otežavaju taj proces i nose značajne posljedice u daljnjem životu. Ovdje veliku ulogu ima odgovorno roditeljstvo koje je u prethodnim razvojnim fazama imalo za obvezu postaviti čvrste temelje, kako bi, kada nastupi ovo značajno i promjenjivo doba, djeca imala čvrsto uporište i unutarnju stabilnost. Potrebni su im dobri temelji da bi mogli podnijeti težinu promjena i uspješno se nositi s životnim odlukama.
Završila bih misao s naglaskom na stavu koji zauzimamo o životu, ujedno i stavu o preprekama. Naime, pozitivni i poticajni koncepti razmišljanja, koji se odražavaju na našu percepciju i vjerovanja i formiranje stava, utiru put prema šarolikom polju mogućnosti i šire naše vidike u nepregled. Snaga pojedinca je u vještom kormilarenju morem emocija i poznavanju vjetrova koji ga uzburkavaju.
Referenca i preporuka: Psihologija obrazovanja. Autori: Dubravka Miljković Majda Rijavec Vlasta Vizek Vidović