Introspekcija
Izgubljeni ljudi, potraćeni životi
07.12.2021.
Koračamo životima bez kompasa, bez karte, bez vedrine noćnog neba, bez znanja, bez mudrosti, bez radosti, bez znatiželje. Obezvrijedili smo život, obojili ga u jednoličnu nepostojeću boju. Takvi su u međuvremenu postali naši životi, jednolični, a takvo je i okruženje, vlada jednoumlje. Kada smo i zašto dopustili da izblijede raznolikost, raznovrsnost, autentičnost, jedinstvenost. Kada su ih zamijenile uvrnutost, izopačenost, kontradiktornost i apsurd? Kada smo počeli živjeti suprotnost svoje vlastite prirode? Kada su nas okrenuli protiv nas? Kada su nas razjedinili unutar zajednice I unutar nas samih? Kada su nas podarili vječnim ožiljcima s kojima, nikad više isti, zauvijek promijenjeni, nastojimo biti i živjeti.
Olovni ožiljci. Tragovi nevidljivi oku koje traži dokaze o njihovom postojanju. Ne, nema ih na vidiku, okinuti su u dalekoj mladosti i nevinosti tako da su u nama i s nama srasli, kao nešto što nam nije svojstveno, već nešto što nam je usađeno kako bi nam preusmjerilo put i onemogućilo da se usredotočimo, najprije na svoje biće, a zatim na svrhu. Danas se žive životi bez svrhe. Ne žive ih svi baš svi kao takve, no samo jedan tako potraćeni život veliki je gubitak za svijet i za svijest. Potraćeni životi za šankom, na plesnim podijima i na binama, čak i iza kulisa i okolo naokolo od najmanjih do najvećih mjesta i događaja, u skućenim sobićcima i velebnim vilama, u školama i izvan njih, u radnim okruženjima i staračkim domovima. E tamo je odlagalište potraćenih života, jer tko nije pronašao i živio ili barem tragao za svrhom i tko na tome putu nije ljubio istinu, taj nije uspio pobrinuti se za svoje jedinstveno biće pa je sustav to učinio u njegovo ime, na svoj način, u duhu svog jednoličja i jednoumlja. Biti prepušten na milost i nemilost toj zvjerskoj strukturi znači samo jedno: potraćeni život.
No, nisu nas smaknuli s lica zemlje još.. još dišemo, još živimo, još uspijevamo razaznati, uvidjeti. Još uvijek, bez obzira na sve rane, zacijeljene i one koje je još potrebno njegovati, još uspijevamo biti čovjek. Našu suštinu njihovo olovo nije ni okrznulo, nikada niti neće, ne shvaćaju to, ali već su poludjeli od te namjere i od te nemogućnosti. Neki što su potratili svoje živote, a za njih se valja tiho pomoliti, nisu za života shvatili, ostali su izgubljeni i tako su se oprostili od ovog svijeta. Jesu li shvatili nakon, znati ćemo tek kada se i sami nađemo u trenutku nakon. No ne treba računati na kasniji trenutak, treba biti sebi jasan sada. Što dolazi, ne znamo. Živimo ovdje i sada i ovdje i sada jedino imamo mogućnost djelovati.
Neka nam izgubljeni životi naših predaka i naših suvremenih suputnika budu podsjetnik da ne tratimo naše vlastite živote. I tako ih barem dijelom oslobodimo i oprostimo im, jer su nam dali uvid u to što potraćeni život jest i kako se očituje. Tko takve živote u svojoj okolini uoči, valja istog trena osvijestiti koji je put krivi. A ako postoji krivi put, postoji i onaj pravi. Valja samo promatrati i biti ustrajan. Na putu, u potrazi za svrhom i u potrazi za pravim putem, na putu traganja ništa nije izgubljeno jer onaj koji traži taj nalazi izgubljenih stoljeća blago: znanje, mudrost, radost, ljepotu. A možda i kompas i kartu kao uvid i potvrdu da je sve to već u nama i da nam nikakva fizička takva naprava nije potrebna da nas vodi, sami smo vođe svojih životnih putovanja.
Olovni ožiljci. Tragovi nevidljivi oku koje traži dokaze o njihovom postojanju. Ne, nema ih na vidiku, okinuti su u dalekoj mladosti i nevinosti tako da su u nama i s nama srasli, kao nešto što nam nije svojstveno, već nešto što nam je usađeno kako bi nam preusmjerilo put i onemogućilo da se usredotočimo, najprije na svoje biće, a zatim na svrhu. Danas se žive životi bez svrhe. Ne žive ih svi baš svi kao takve, no samo jedan tako potraćeni život veliki je gubitak za svijet i za svijest. Potraćeni životi za šankom, na plesnim podijima i na binama, čak i iza kulisa i okolo naokolo od najmanjih do najvećih mjesta i događaja, u skućenim sobićcima i velebnim vilama, u školama i izvan njih, u radnim okruženjima i staračkim domovima. E tamo je odlagalište potraćenih života, jer tko nije pronašao i živio ili barem tragao za svrhom i tko na tome putu nije ljubio istinu, taj nije uspio pobrinuti se za svoje jedinstveno biće pa je sustav to učinio u njegovo ime, na svoj način, u duhu svog jednoličja i jednoumlja. Biti prepušten na milost i nemilost toj zvjerskoj strukturi znači samo jedno: potraćeni život.
No, nisu nas smaknuli s lica zemlje još.. još dišemo, još živimo, još uspijevamo razaznati, uvidjeti. Još uvijek, bez obzira na sve rane, zacijeljene i one koje je još potrebno njegovati, još uspijevamo biti čovjek. Našu suštinu njihovo olovo nije ni okrznulo, nikada niti neće, ne shvaćaju to, ali već su poludjeli od te namjere i od te nemogućnosti. Neki što su potratili svoje živote, a za njih se valja tiho pomoliti, nisu za života shvatili, ostali su izgubljeni i tako su se oprostili od ovog svijeta. Jesu li shvatili nakon, znati ćemo tek kada se i sami nađemo u trenutku nakon. No ne treba računati na kasniji trenutak, treba biti sebi jasan sada. Što dolazi, ne znamo. Živimo ovdje i sada i ovdje i sada jedino imamo mogućnost djelovati.
Neka nam izgubljeni životi naših predaka i naših suvremenih suputnika budu podsjetnik da ne tratimo naše vlastite živote. I tako ih barem dijelom oslobodimo i oprostimo im, jer su nam dali uvid u to što potraćeni život jest i kako se očituje. Tko takve živote u svojoj okolini uoči, valja istog trena osvijestiti koji je put krivi. A ako postoji krivi put, postoji i onaj pravi. Valja samo promatrati i biti ustrajan. Na putu, u potrazi za svrhom i u potrazi za pravim putem, na putu traganja ništa nije izgubljeno jer onaj koji traži taj nalazi izgubljenih stoljeća blago: znanje, mudrost, radost, ljepotu. A možda i kompas i kartu kao uvid i potvrdu da je sve to već u nama i da nam nikakva fizička takva naprava nije potrebna da nas vodi, sami smo vođe svojih životnih putovanja.