Introspekcija
Zima
24.12.2021.
Doba godišnje koje podsjeća na pradavna vremena što duboko u meni spavaju zimski san. U dubini moje duše, nezaboravljena, vremena tihe simfonije prirodnih zvukova. Vjetra što plešući s krošnjama stabala raznolikih i mnogih nagovještava snježnu preobrazbu te donosi vrijeme mira, vrijeme odmora. Kako bi se duša okrijepila tišinom i svježinom što ih je dopuhao vjetar i posuo ih svuda naokolo zajedno sa snijegom bijelim, čistim.
Zima, posebnu priču priča. Gdje god da jesam, u doba zime oduvijek i uvijek srcem mogu osluhnuti njezino šaputanje. Ono u meni pobuđuje slike iz davnina, osjećaje koje je teško predočiti današnjim rječnikom. Kao da su s nestankom toga svijeta nestale i riječi koje ga mogu opisati. Ili obratno..?! Možda su izbrisane i odstranjene, te čarobne riječi s kojima je jedino bilo moguće opisati, možda i povratiti, taj čarobni svijet. Onaj stari, izvorni, iz vremena prije nego li je okaljan grubošću djela Nepoznatog i iz nepoznatog razloga. Velika tuga, koja prožima čitavo moje biće od malena, od prvih tračaka svijesti pa sve do današnjih dana, nikada se, sada shvaćam, nije odnosila na ovaj svijet. Ona se odnosi na neki drugi svijet, ona pripada nekom drugom vremenu. Kao i ja.
Duša mi čezne za prostranstvima drevnog svijeta. Kao i tuga, i čežnja je oduvijek tu. I nikada nije nestala. Ponekad bi utihnula, u trenucima odvojenosti od vlastite prirode, prirode vlastitog bića, od istine. No to su bili trenuci slabosti koji su, čini se, dio dinamike ovoga života. Trenuci kušnje i sumnje u ono što nam je vrijeme zaborava donijelo, zapravo odnijelo. Odnijelo je slike i sjećanja, učinilo nas da zaboravimo na nas, da zaboravimo tko smo. No, nije nas odvojilo od suštine. Još smo tu. Možda je sve još tu, pred nama, oko nas. Možda se je Nepoznati tek poslužio trikom kako bi usmjeravanjem pažnje pokrenuo vrijeme zaborava. Možda je sve još tu, možda se samo trebamo podsjetiti kako osjetiti, kako osvijestiti i oživjeti ono što nosimo u sebi.
Osjećam i vjerujem da postoji put koji vodi do izvora. Taj put je tu, nevidljiv oku jer ono nije u mogućnosti prepoznati toliko mnogo puta promijenjeno okruženje, toliko drugačije od izvornog. Nemoguće je pronaći orijentir vodeći se ovako izmijenjenim, nepoznatim okruženjem. No srce posjeduje čarobnu sposobnost, moć da vidi tako što osjeti. Srce je orijentir. Srcem vođeni, istinu ljubeći, već smo na putu. Na putu prema odredištu. A put i odredište zapisani su i zacrtani u nama. Izvan nas slijepci smo i lutamo u potrazi za smjerom i odredištem, polažući nade i vjerujući izvanjskim samoproglašenim i samopostavljenim vodičima-ludama koji posebnim rječnikom i posebnim tonom vode sve do jedne točke, do začarane točke, gdje nas ostavljaju dok nam se ne zamuti um i ne zavrti tlo pod nogama, dok do iste točke ne doprate našu mlađu braćusestre, a za nas, u međuvremenu, postane teško raslojiti sve te slojeve i krugove začaranog kruga. Tog začaranog svijeta manifest jesu bunilo i bolest razarajućih razmjera. Otupljeni, odvojeni, onesposobljeni. Onemogućeni da se razvijamo, da rastemo, da se izrazimo, da doživljavamo neposredno, neometano, nestimulirani svim tim tolikim i prevelikim svjetlucajima kuda god da usmjerimo pogled, bučnim bukama kuda god da uputimo korak, okusima i mirisima koji remete funkcionalnost naših osjetila, odnosima bez topline osmijeha i dodira, bez iskrene bliskosti, bez dobronamjernih namjera. Nemiri i nestabilnosti što proizlaze kao posljedica odvojenosti od prirode, od suštine, od biti, od života, kisele naše biće i konzerviraju našu životnost s pečatom i rokom trajanja do trenutka potpune predaje. Ili potpunog buđenja. Oslobođenja.
Oboje, put i odredište, valja potražiti u vlastitim nutrinama. Unutarnjim okom uvidjeti krajolike izvorne, a unutarnjim uhom osluhnuti zov prirode. Probuditi u sebi životnu snagu, pobuditi životnu silu ukorijenjenu u korijenju pradavnina. Prisjetiti se izvornih prizora, izvornih okusa, mirisa: svježine potoka što teče, što žubori razigrano, čista i živa izvorska voda što je okrjepa duhu i tijelu; prisjetiti se mirisnih šuma, tih stasitih, tihih divova starosjedioca, što odišu osjetnom mudrošću; prisjetiti se oglašavanja životinja čija rika i pjev jedino odzvanjaju zemaljskim prostranstvima; vjetrovi što zavijore i rasplešu i raspjevaju maločas tihe šumske divove ili one morske što su u svom osnovnom obliku mirni i tihi, nečujni i nevidljivi, ali ih poziv vjetra na igru za čas razigra i raspjeva; kiše što u pratnji grmljavine nadjačaju životinjskog svijeta pjev. Sve dok opet, nakon hladnog nagovještaja, tišinu nanese snijeg. Sve dok opet sve zabijeli, utihne, umiri se, dok svi zajedno, ali svatko za sebe uroni u svoje biće, utone u svoju prirodu, povuče se u dubinu svojih unutarnjih prostranstava. Uskladi svoje biće s ritmom prirode te tijelu i duhu omogući odmor u posljednjem togodišnjem ciklusu prije nadolazećeg novog. Pričeka trenutak otapanja snijega, strpljivo, spokojno. Bez ometanja prirodnog ritma i bez nametanja neprirodnih nameta. Zima je pozivnica na povlačenje u toplinu doma, pozivnica na spoznaju o unutarnjim utiscima i unutarnjim uviđajima. Zima nas upućuje na nas same, da pažnju sa svega čime smo tijekom godine bili okruženi, naime rapsodijom raznolikosti proljetnoljetnojesenske, usmjerimo ka sebi. Kao da se priroda u to doba godišnje samo poradi nas ogoli, kako bi nam svojim primjerom ukazala što nam je činiti: pažnju s vanjskog svijeta preusmjeriti na onaj unutarnji. Valja povezati stečeno iskustvo i svježe ideje u novo djelovanje. Valja se okuražiti. I pričekati. Onaj trenutak kada će uslijediti proljetno buđenje prirode i prirodno buđenje čovjeka.
Zima, posebnu priču priča. Gdje god da jesam, u doba zime oduvijek i uvijek srcem mogu osluhnuti njezino šaputanje. Ono u meni pobuđuje slike iz davnina, osjećaje koje je teško predočiti današnjim rječnikom. Kao da su s nestankom toga svijeta nestale i riječi koje ga mogu opisati. Ili obratno..?! Možda su izbrisane i odstranjene, te čarobne riječi s kojima je jedino bilo moguće opisati, možda i povratiti, taj čarobni svijet. Onaj stari, izvorni, iz vremena prije nego li je okaljan grubošću djela Nepoznatog i iz nepoznatog razloga. Velika tuga, koja prožima čitavo moje biće od malena, od prvih tračaka svijesti pa sve do današnjih dana, nikada se, sada shvaćam, nije odnosila na ovaj svijet. Ona se odnosi na neki drugi svijet, ona pripada nekom drugom vremenu. Kao i ja.
Duša mi čezne za prostranstvima drevnog svijeta. Kao i tuga, i čežnja je oduvijek tu. I nikada nije nestala. Ponekad bi utihnula, u trenucima odvojenosti od vlastite prirode, prirode vlastitog bića, od istine. No to su bili trenuci slabosti koji su, čini se, dio dinamike ovoga života. Trenuci kušnje i sumnje u ono što nam je vrijeme zaborava donijelo, zapravo odnijelo. Odnijelo je slike i sjećanja, učinilo nas da zaboravimo na nas, da zaboravimo tko smo. No, nije nas odvojilo od suštine. Još smo tu. Možda je sve još tu, pred nama, oko nas. Možda se je Nepoznati tek poslužio trikom kako bi usmjeravanjem pažnje pokrenuo vrijeme zaborava. Možda je sve još tu, možda se samo trebamo podsjetiti kako osjetiti, kako osvijestiti i oživjeti ono što nosimo u sebi.
Osjećam i vjerujem da postoji put koji vodi do izvora. Taj put je tu, nevidljiv oku jer ono nije u mogućnosti prepoznati toliko mnogo puta promijenjeno okruženje, toliko drugačije od izvornog. Nemoguće je pronaći orijentir vodeći se ovako izmijenjenim, nepoznatim okruženjem. No srce posjeduje čarobnu sposobnost, moć da vidi tako što osjeti. Srce je orijentir. Srcem vođeni, istinu ljubeći, već smo na putu. Na putu prema odredištu. A put i odredište zapisani su i zacrtani u nama. Izvan nas slijepci smo i lutamo u potrazi za smjerom i odredištem, polažući nade i vjerujući izvanjskim samoproglašenim i samopostavljenim vodičima-ludama koji posebnim rječnikom i posebnim tonom vode sve do jedne točke, do začarane točke, gdje nas ostavljaju dok nam se ne zamuti um i ne zavrti tlo pod nogama, dok do iste točke ne doprate našu mlađu braćusestre, a za nas, u međuvremenu, postane teško raslojiti sve te slojeve i krugove začaranog kruga. Tog začaranog svijeta manifest jesu bunilo i bolest razarajućih razmjera. Otupljeni, odvojeni, onesposobljeni. Onemogućeni da se razvijamo, da rastemo, da se izrazimo, da doživljavamo neposredno, neometano, nestimulirani svim tim tolikim i prevelikim svjetlucajima kuda god da usmjerimo pogled, bučnim bukama kuda god da uputimo korak, okusima i mirisima koji remete funkcionalnost naših osjetila, odnosima bez topline osmijeha i dodira, bez iskrene bliskosti, bez dobronamjernih namjera. Nemiri i nestabilnosti što proizlaze kao posljedica odvojenosti od prirode, od suštine, od biti, od života, kisele naše biće i konzerviraju našu životnost s pečatom i rokom trajanja do trenutka potpune predaje. Ili potpunog buđenja. Oslobođenja.
Oboje, put i odredište, valja potražiti u vlastitim nutrinama. Unutarnjim okom uvidjeti krajolike izvorne, a unutarnjim uhom osluhnuti zov prirode. Probuditi u sebi životnu snagu, pobuditi životnu silu ukorijenjenu u korijenju pradavnina. Prisjetiti se izvornih prizora, izvornih okusa, mirisa: svježine potoka što teče, što žubori razigrano, čista i živa izvorska voda što je okrjepa duhu i tijelu; prisjetiti se mirisnih šuma, tih stasitih, tihih divova starosjedioca, što odišu osjetnom mudrošću; prisjetiti se oglašavanja životinja čija rika i pjev jedino odzvanjaju zemaljskim prostranstvima; vjetrovi što zavijore i rasplešu i raspjevaju maločas tihe šumske divove ili one morske što su u svom osnovnom obliku mirni i tihi, nečujni i nevidljivi, ali ih poziv vjetra na igru za čas razigra i raspjeva; kiše što u pratnji grmljavine nadjačaju životinjskog svijeta pjev. Sve dok opet, nakon hladnog nagovještaja, tišinu nanese snijeg. Sve dok opet sve zabijeli, utihne, umiri se, dok svi zajedno, ali svatko za sebe uroni u svoje biće, utone u svoju prirodu, povuče se u dubinu svojih unutarnjih prostranstava. Uskladi svoje biće s ritmom prirode te tijelu i duhu omogući odmor u posljednjem togodišnjem ciklusu prije nadolazećeg novog. Pričeka trenutak otapanja snijega, strpljivo, spokojno. Bez ometanja prirodnog ritma i bez nametanja neprirodnih nameta. Zima je pozivnica na povlačenje u toplinu doma, pozivnica na spoznaju o unutarnjim utiscima i unutarnjim uviđajima. Zima nas upućuje na nas same, da pažnju sa svega čime smo tijekom godine bili okruženi, naime rapsodijom raznolikosti proljetnoljetnojesenske, usmjerimo ka sebi. Kao da se priroda u to doba godišnje samo poradi nas ogoli, kako bi nam svojim primjerom ukazala što nam je činiti: pažnju s vanjskog svijeta preusmjeriti na onaj unutarnji. Valja povezati stečeno iskustvo i svježe ideje u novo djelovanje. Valja se okuražiti. I pričekati. Onaj trenutak kada će uslijediti proljetno buđenje prirode i prirodno buđenje čovjeka.