BIJELO NA CRNO

Živjeti samoodrživo i samodostatno. Je li to moguće? Koliko je lažan svijet u koji smo rođeni, koji nas je odvojio od naših suština, od smisla, od mogućnosti da živimo slobodno, kreativno, autentično, harmonično, u skladu s prirodom. Taj nas je svijet odvojio od naše prirode, jedne od drugih, potresao naše zajednice. Doslovno, kao potres srušio je temelje naših obitelji, zajednica, zajedništva. I uvjerio nas u svoju predodžbu o životu. Uvjerio nas da nam je potrebno svašta nešto bez prave vrijednosti, a istovremeno nas razbaštinio onog što posjeduje pravu vrijednost. Sustav nam je oduzeo vrijeme tako što nam je ponudio i produžio školovanje i time odgodio proces sazrijevanja i preuzimanja odgovornosti, a zatim nas je zaposlio u svojim strukturama, kako bi našu životnost mogao iskoristiti za svoju nadogradnju. Svijet kakav je izgrađen nije jedini mogući svijet, ljudi su samo povjerovali u njega, a zatim se u isti pouzdali. Generacije su ga gradile, a sada vidimo da taj svijet nikada nije bio zaista namijenjen za nas. Taj je svijet poslužio kao poligon za novi svijet koji nam se sprema. Mnogi se još drže za taj stari svijet, koji se polako no primjetno urušava. Oni koji se za njega grčevito drže, bilo da u njega vjeruju bilo da lažu sami sebe, propadaju zajedno s njime. Mnogi su još uvijek uronjeni u njega i nisu spremni prihvatiti istinu. Od prolaznika do poznanika, od gospodje što sjedi za stolom kraj moga dok ispijam kavicu i svjedočim njezinoj psihozi zasnovanoj na strahu ili gospodje prodavačice u trgovini koja isijava svoju ljutnju pogonjenu neznanjem i nerazumijevanjem, do donedavnih prijatelja koji se budalasto smijulje na račun nečega vrlo ozbiljnoga, što uistinu tek odražava njihov stupanj (ne)zrelosti. Većina njih pliva u TV-u kao ribice u akvariju. No sada je već došlo do toga da su počeli večerati svoja vlastita govanca. I očito im svima to i prija budući da su glavne teme za priču redom sve one sporedne, pravo trivijalne, a kada se načme ozbiljnost trenutnog stanja najčešća je reakcija negacija, banaliziranje, ismijavanje. Za mene to je odraz izvanrednog stanja apsurda. Živimo u izvanrednom stanju apsurda i opće psihoze, a društvene anomalije koje su sveprisutne jednostavno nisu i ne mogu biti nevidljive. Ljudi su tašti i vole se praviti, praviti da ne vide i ne čuju. To je svijet u kojemu se život ne živi, nego troši. Jer život koji nije u skladu sa suštinom i smislom je potrošen život. Potraćen. Apsolutno sam i odlučno voljna raditi i živjeti u skladu s prirodom i u službi istine. Za sebe sam odabrala istupiti iz tog lažnog svijeta, istupiti u potpunosti, ne pripadati mu, ne podržavati i ne pomagati ga. Napuštam pozornicu apsurda, kojom se šepure dvorske lude i njihovi nesretni sljedbenici.