BIJELO NA CRNO

Za programiranje uključite TV. Za deprogramiranje isključite TV, macolom.

Ljudi se vole programirati, ali ne vole to priznati ni sebi ni drugima. Ili samo ne vole da se to tako kaže. Ljepše i normalnije zvuči - gledati TV. Da, danas je to postala sasvim normalna pojava, a nije više ni pojava, već je iz navike prerasla u potrebu. S obzirom na to da stoji tik uz primarne potrebe. Naime uz hranu, san i fiziološke potrebe tu se nekako nekim sasvim slučajnim slučajem našao i TV. Mnogima je gledanje TV-a jedna od osnovnih dnevnih aktivnosti. A što bi na to rekli naši stari, koji su nekada, ne tako davno, radili na svojoj zemlji, održavali imanja, gradili kuće i stvarali domove, gajili vrtove i uzgajali hranu, brinuli se o članovima svoje obitelji, o zajednici, o životinjama te živjeli uravnotežen život, bili zdravi, odgovorni, vješti, sposobni i slobodni. Sloboda, ona ne znači nerad i neodgovornost. Niti to znači anarhija. Upravo suprotno. Sloboda i samostalnost dolaze upravo od trenutka preuzimanja odgovrnosti. Biti svoj čovjek, a ne nečiji rob. Problem je nastao kada smo odgovornost prepustili drugima, tako da mi možemo otići na posao koji uglavnom ne volimo, kako bi, nakon što smo jadno-bijedno unovčili svoju dragocjenu energiju i vrijeme, mogli te njihove papiriće potrošiti na njihove proizvode i usluge te potratiti vrijeme na njihove programe. Govore nam čime da se hranimo, čime da se liječimo, da se ne izlažemo suncu, da ne slušamo nikoga tko ima drugačije mišljenje od službenog, da ne razmišljamo svojom glavom, jer i to će oni za nas. A pozivaju nas i na odgovornost tako da nam plasiraju naputke o kretanju dok istovremeno redefiniraju slobodu kretanja, nama pred očima. Najbolje da ostanemo ispred najdražeg TV-a zauvijek, čak će nam i platiti za to. Morati ćeš se samo bocnuti s vremena na vrijeme i to je to. Nemaš brige. Nemaš odgovornosti. Samo čini što ti je činiti prema autoritetima iz svijeta iluzije.

Jeste li se do sada već zapitali što zapravo radite gledajući TV, osim što drogirate svoju svijest. Doslovno. Sjedite, gledate i slušate slike i zvukove, odnosno konzumirate gotove impute koje je netko osmislio, s nekom namjerom. Oni nisu slučajni niti nasumični, već pomno izrežirani. Vaša dva osjetilna kanala potpuno su predana programu kojemu ste se izložili, dok se kemijski procesi, tj. lučenje hormona odvija u pozadini. Stimulirate se. Sutra nova doza. Može i dvostruka ako je vikend.

Umjesto da živite svoj život, da ga proživljavate i doživljavate svojim vlastitim iskustvom, vi dobar dio svoga dana, pa tako i života, doslovno tratite, trampate za priče iz svijeta iluzije. Dobar film je dobar film, stoji. No bolji je život sam po sebi od bilo kojeg filma. A kada bi filmovi bili odraz slobodnog društva, i to bi bilo u redu, ali film, kao i manje-više sve što proizlazi iz tih kanala je uglavnom samo oblik propagande, višeslojne i višefunkcionalne.

TV ima ovisnički karakter. Pokušajte ne gledati TV, pokušajte pa provjerite koliko ćete brzo posustati i prihvatiti se daljinca i fotelje, možda i neke gotove hrane iz mikrovalke. Pola sata, dva ili tri sata.. Kako tko kako kada voli provesti svoje vrijeme uz TV.. No, u što je zaista uloženo to vrijeme? A propos mikrovalka, nerijetko čujem negodovanje u pogledu pipreme hrane budući da kuhanje danas mnogima predstavlja gubljenje vremena. Ipak potrebno je uložiti ponekad i sat do dva ili više da se pripremi jedan cjeloviti objed. No pitam iste te i druge sve, a pogotovo roditelje: vjerujete da ste u gubitku ako ste vrijeme odvojili, a valjalo bi biti i reći posvetili, kuhanju za sebe, svoju djecu, obitelj? Pritom se posvetiti vrijeme TV-u podrazumijeva. Je li uviđate inverziju? Uviđate li da živimo u svijetu poremećenih vrijednosti, zamjenjenih teza? Kakvu vrijednost ima gledanje TV-a, a pogotovo usporedimo li to s pripremom hrane i obiteljskim objedovanjem? Nikakvu vrijednost. Saznati ćete ponekad u nekom dokumentarnom programu nešto zanimljivo, no vaša će svijest za to platiti veliku cijenu. Izlažete ju svakojakim kontaminacijama, trujete ju sadržajima kojih niste u potpunosti svijesni, trivijalnostima i banalnostima koje izravno oblikuju vašu psihu, informacijama čiji izvori su vam nepoznati. Tko su ljudi koji dostavljaju te informacije?

Glumci. Svi su oni glumci, nije važno gledate li film, seriju, neki od tolikih showova, dnevnik, sjednicu sabora, svi su oni glumci i u većoj ili manjoj mjeri svi oni tek prenose nečije ideje. I za to su plačeni. Oni su moderni plačenici. Preplačenici. A čije ideje oni prenose i promiću? Tko su ti šaptači iza kulisa kojima je stalo da svatko u svome domu ima prijemnik kojim se oni mogu izravno uključiti u vaše živote, uvuči u vaše glave, vaše odnose, oblikovati vaše odluke, vaša mišljenja. Ništa to nije vaše, nisu to vaša iskustva, ni mišljenja, ni odluke. Sve su vam oni dali, sve će vam oni uzeti. To su i najavili svojim popularnim sloganom: „Nećeš imati ništa i biti ćeš sretan.“

Ako ste suglasni s takvim ishodom, tada pritisnite za nastavak programiranja. I zanemarite gorčinu kokica, kao što ste zanemarili slatkoću življenja.

Ako niste suglasni, vrijeme je da se zapitate o prirodi stvarnosti, preispitate svoje vrijednosti i preuzmete odgovornosti. Uložite u macolu za početak, poslužiti će vam zasigurno dugoročno.

Pitate li se ikada tko su oni? No mnogo važnije, pitate li se ikada tko ste vi, zaista?