Introspekcija
O prirodi stvari
21.01.2024.
Jesu li zaboravljeni dani kada su nas prašili i strašili ucjenama na svakom koraku, na svakom uglu, na svakom izlogu, na svakom ulazu i izlazu, svakog dana, svakog sata, sa svih strana? Dani su se pretočili u mjesece, mjeseci u godine, tri.
Tri godine nametanja i razmetanja strahovima, prijetnjama, ucjenama. Ne, nego preporukama i sugestijama, pravdaju se danas potiho oni koju su jučer bili najnajglasniji i svesuperprisutni. A cenzura? Propaganda? Jesu li zaboravljeni svi koji su imali nešto više reći, nešto drugo reći? Oni koji nisu preživali službeni narativ. Jesu li zaboravljeni oni kojima je uskraćen dijalog? Jer, za dijalog su potrebne dvije strane bar, a mi smo od tada pa sve do sada, ali i od prije mnogo, uglavnom izloženi jednoumlju koje ima mnogo naziva ali jednu definiciju i važnije još, jedan ishod. Jesu li zaboravili ljudi kako izgleda zdravi dijalog i što znači argument? Mogu li razlikovati argumentaciju od propagande? Jesu li zaboravili novinari što je novinarstvo? Ono više nije objektivno. Ono nas ne informira o različitim svjetonazorima, pogledima, istaživanjima i stavovima već nas direktno formira putem službenog narativa, koji je, nekako, služben sam po sebi. Ne, već prema autoritetu struke, je li? I, je li struka u službi ljudi i opće dobrobiti ili se stručnim stavovima i radovima trguje na tržištu iluzija? Jesu li stručnjaci zajedno s novinarima moderna verzija plaćenika? O kakvim se stručnjacima radi? Što znamo o svima njima? Jesu li prisegnuli Hipokratovu zakletvu ili su je trampali za vino i gitare i tkoznašto? Imaju li obraza, integriteta i argumenata? Znaju li znanje ili su se kao propuh pojavili i odjavili, odradili i naplatili. Stručnjaci i novinari - ljudi sa zadatkom..dakako. Čime su nam to našiljili umove da ne vidimo i ne čujemo i ne pitamo se?
Takvim je pristupom novinarstvo formiralo našu stvarnost i uvjetovalo naše mišljenje i ponašanje i odluke. No to nije zadatak ni uloga novinarstva. Na nama je da odredimo, odaberemo i odlučimo, ali prije svega da provjerimo, ima li integriteta riječ puštena u tisak ili u eter. Nije novinarska riječ zapovijed!
Ipak, diktirati će našu stvarnost ukoliko to dopustimo, ukoliko se prepustimo, prihvatimo i ne pitamo se o prirodi stvari. Ono je izrežirano, usklađeno, uniformirano i višestruko toksično. Kontaminirano je kroz korporaciije i organizacije i njihove ideologije, predvodnike, predstavnike, zagovornike i takozvane filantropske akcije i transakcije. Što znamo o svim tim korporacijama, organizacijama i onima koji njima rukovode? A o onima koji rukovode onima koji rukovode? Tko su ti ljudi kojima smo slijepo ustupili povjerenje? Zar se povjerenje ne stječe? S vremenom, s djelima i naposljetku dosljednošću? Podarili smo povjerenje mnogima za koje ne znamo niti tko su niti koji su njihovi motivi ili namjere. Stoje li iza njihovih riječi njihova djela? Govore li oni istim rječnikom kao mi ili njihove riječi moguće nešto drugo znače? Postalo je normalno da ne znamo odgovore na ovakva i/ili slična pitanja i da ne raspolažemo u potpunosti s informacijama koje nas, ipak, formiraju. Čak i ako su polovične ili netočne ili neistinite ili neprovjerene, čak i tada one kao takve utječu na nas i ostavljau utiske i tragove i ožiljke. Naše općenito zanimanje za stavri oko nas kao i naša konkretna zanimanja, oboje je izmanipulirano i služi da nam uredno i neprimjetno nadjene košulju i zaveže nas za krevet, da nas odvede od nas samih, od drugih, od prirode, od istine. Nitko se ne pita o prirodi stvari. A stvari su misli.. misliš li svoje misli ili tuđe, živiš li svoje ideje ili tuđe? Razaznaješ li razliku? Živiš li iskustveno ili si uključen u svijet slika i boja i tonova i likova i zlikova. Jesi li poistovijetio taj kolaž sa svojim životom, jesi li oživio likove izmišljenog svijeta i ustupio im svoje mjesto? A što oni zaista čine za tebe? A što ti zaista činiš za sebe?
Postalo je normalno da ne znamo ništa o tome čime se hranimo kao niti čime hranimo naš um. Kako kao takvi možemo reći da znamo išta o svijetu, o drugima, o sebi? Što je ovaj život ako nismo upoznali sebe, ako smo neprestano u nekom tuđem svijetu, u nekom tuđem filmu, u službi nečijih ideja, pod utjecajem nekakvih takozvanih samozvanih idola, autoriteta o koijma ništa zapravo ne znamo? Danas je upravo to da ne znamo i ne pitamo se postalo novonormalno.
Ljudi su na svome životnom putovanju toliko obezvrijeđivani da su u međuvremenu počeli obezvrijeđivati sami sebe. Nesvjesni dragocjenosti vremena i životnosti, oboje troše na svakojake oblike nametnute zabave i zanimacije. Jesu li te zabave tu da nas zabave? Ili mi samo mislimo da je tako jer su kao takve predstavljene? No, njihova priroda jest drugačijega kova. One su skovane sa svrhom i namjerom kako bi nas se održalo u određenom stanju (stadu) s fokusom na upravo te određene stvari, a ne na neke druge, neke potpuno drugačije. One koje duboko u nama čuče i čekaju dan kada ćemo otvoriti taj svoj treći prozor i propustiti svjetlost u neotkrivene, zaboravljene dubine svojega bića, da nas prozrači, osvijetli, prosvijetli, da se povežemo sa svojom suštinom. To je najosnovniji odnos, odnos nas samih s nama samima. Štima li taj odnos, tada štimaju i drugi. Tada se sve polako prirodno uštimava. No toliko su nas obezvrijedili roditelji, učitelji, liječnici, u većoj ili manjoj mjeri svi s kojima smo se putem susreli, da smo u nekom trenutku preuzeli štafetu ili obrazac i sami sebe počeli redovito pa često pa neprestano obezvrijeđivati. Tako umjesto da budemo aktivni, odgovorni, produktivni i progresivni te snažni i emancipirani pojedinci koji, kao takvi, mogu izgraditi stabilnu i čvrstu užu pa širu zajednicu te stvoriti dobrobit i blagostanje za sve i za jednog, mi smo izrasli u veliku djecu kojoj je i dalje potrebna barem neka, ali još češće, nekoliko vrsta stimulacija. Danas je paleta stimulansa šira no ikad, ovisnosti sveprisutne i brižljivo njegovane, moral nizak, taština para oblake, ego puca na sve strane, puca se i iz oružja zato što se može, proljeva se krv dok se istovremeno negdje drugdje proljeva vino. Ne samo vino, izbora za opijanje, drogiranje i programiranje je danas kao nikada prije.
Jesu li svi već barem malo poludjeli, zastranili, pobudalili, odlelujali? Ima li još onih koji nisu objema nogama do koljena bar uronjeni u iluziju? Ima?! MaestrO – MuzikA! Pojačaj na najjače, zavrti još jedan krug, daj svega, daj kruha, daj igara, daj da se igramo, još pet minuta pa sve do vječnosti. Da se opijemo, da zaboravimo, da nestanemo.
Tri godine nametanja i razmetanja strahovima, prijetnjama, ucjenama. Ne, nego preporukama i sugestijama, pravdaju se danas potiho oni koju su jučer bili najnajglasniji i svesuperprisutni. A cenzura? Propaganda? Jesu li zaboravljeni svi koji su imali nešto više reći, nešto drugo reći? Oni koji nisu preživali službeni narativ. Jesu li zaboravljeni oni kojima je uskraćen dijalog? Jer, za dijalog su potrebne dvije strane bar, a mi smo od tada pa sve do sada, ali i od prije mnogo, uglavnom izloženi jednoumlju koje ima mnogo naziva ali jednu definiciju i važnije još, jedan ishod. Jesu li zaboravili ljudi kako izgleda zdravi dijalog i što znači argument? Mogu li razlikovati argumentaciju od propagande? Jesu li zaboravili novinari što je novinarstvo? Ono više nije objektivno. Ono nas ne informira o različitim svjetonazorima, pogledima, istaživanjima i stavovima već nas direktno formira putem službenog narativa, koji je, nekako, služben sam po sebi. Ne, već prema autoritetu struke, je li? I, je li struka u službi ljudi i opće dobrobiti ili se stručnim stavovima i radovima trguje na tržištu iluzija? Jesu li stručnjaci zajedno s novinarima moderna verzija plaćenika? O kakvim se stručnjacima radi? Što znamo o svima njima? Jesu li prisegnuli Hipokratovu zakletvu ili su je trampali za vino i gitare i tkoznašto? Imaju li obraza, integriteta i argumenata? Znaju li znanje ili su se kao propuh pojavili i odjavili, odradili i naplatili. Stručnjaci i novinari - ljudi sa zadatkom..dakako. Čime su nam to našiljili umove da ne vidimo i ne čujemo i ne pitamo se?
Takvim je pristupom novinarstvo formiralo našu stvarnost i uvjetovalo naše mišljenje i ponašanje i odluke. No to nije zadatak ni uloga novinarstva. Na nama je da odredimo, odaberemo i odlučimo, ali prije svega da provjerimo, ima li integriteta riječ puštena u tisak ili u eter. Nije novinarska riječ zapovijed!
Ipak, diktirati će našu stvarnost ukoliko to dopustimo, ukoliko se prepustimo, prihvatimo i ne pitamo se o prirodi stvari. Ono je izrežirano, usklađeno, uniformirano i višestruko toksično. Kontaminirano je kroz korporaciije i organizacije i njihove ideologije, predvodnike, predstavnike, zagovornike i takozvane filantropske akcije i transakcije. Što znamo o svim tim korporacijama, organizacijama i onima koji njima rukovode? A o onima koji rukovode onima koji rukovode? Tko su ti ljudi kojima smo slijepo ustupili povjerenje? Zar se povjerenje ne stječe? S vremenom, s djelima i naposljetku dosljednošću? Podarili smo povjerenje mnogima za koje ne znamo niti tko su niti koji su njihovi motivi ili namjere. Stoje li iza njihovih riječi njihova djela? Govore li oni istim rječnikom kao mi ili njihove riječi moguće nešto drugo znače? Postalo je normalno da ne znamo odgovore na ovakva i/ili slična pitanja i da ne raspolažemo u potpunosti s informacijama koje nas, ipak, formiraju. Čak i ako su polovične ili netočne ili neistinite ili neprovjerene, čak i tada one kao takve utječu na nas i ostavljau utiske i tragove i ožiljke. Naše općenito zanimanje za stavri oko nas kao i naša konkretna zanimanja, oboje je izmanipulirano i služi da nam uredno i neprimjetno nadjene košulju i zaveže nas za krevet, da nas odvede od nas samih, od drugih, od prirode, od istine. Nitko se ne pita o prirodi stvari. A stvari su misli.. misliš li svoje misli ili tuđe, živiš li svoje ideje ili tuđe? Razaznaješ li razliku? Živiš li iskustveno ili si uključen u svijet slika i boja i tonova i likova i zlikova. Jesi li poistovijetio taj kolaž sa svojim životom, jesi li oživio likove izmišljenog svijeta i ustupio im svoje mjesto? A što oni zaista čine za tebe? A što ti zaista činiš za sebe?
Postalo je normalno da ne znamo ništa o tome čime se hranimo kao niti čime hranimo naš um. Kako kao takvi možemo reći da znamo išta o svijetu, o drugima, o sebi? Što je ovaj život ako nismo upoznali sebe, ako smo neprestano u nekom tuđem svijetu, u nekom tuđem filmu, u službi nečijih ideja, pod utjecajem nekakvih takozvanih samozvanih idola, autoriteta o koijma ništa zapravo ne znamo? Danas je upravo to da ne znamo i ne pitamo se postalo novonormalno.
Ljudi su na svome životnom putovanju toliko obezvrijeđivani da su u međuvremenu počeli obezvrijeđivati sami sebe. Nesvjesni dragocjenosti vremena i životnosti, oboje troše na svakojake oblike nametnute zabave i zanimacije. Jesu li te zabave tu da nas zabave? Ili mi samo mislimo da je tako jer su kao takve predstavljene? No, njihova priroda jest drugačijega kova. One su skovane sa svrhom i namjerom kako bi nas se održalo u određenom stanju (stadu) s fokusom na upravo te određene stvari, a ne na neke druge, neke potpuno drugačije. One koje duboko u nama čuče i čekaju dan kada ćemo otvoriti taj svoj treći prozor i propustiti svjetlost u neotkrivene, zaboravljene dubine svojega bića, da nas prozrači, osvijetli, prosvijetli, da se povežemo sa svojom suštinom. To je najosnovniji odnos, odnos nas samih s nama samima. Štima li taj odnos, tada štimaju i drugi. Tada se sve polako prirodno uštimava. No toliko su nas obezvrijedili roditelji, učitelji, liječnici, u većoj ili manjoj mjeri svi s kojima smo se putem susreli, da smo u nekom trenutku preuzeli štafetu ili obrazac i sami sebe počeli redovito pa često pa neprestano obezvrijeđivati. Tako umjesto da budemo aktivni, odgovorni, produktivni i progresivni te snažni i emancipirani pojedinci koji, kao takvi, mogu izgraditi stabilnu i čvrstu užu pa širu zajednicu te stvoriti dobrobit i blagostanje za sve i za jednog, mi smo izrasli u veliku djecu kojoj je i dalje potrebna barem neka, ali još češće, nekoliko vrsta stimulacija. Danas je paleta stimulansa šira no ikad, ovisnosti sveprisutne i brižljivo njegovane, moral nizak, taština para oblake, ego puca na sve strane, puca se i iz oružja zato što se može, proljeva se krv dok se istovremeno negdje drugdje proljeva vino. Ne samo vino, izbora za opijanje, drogiranje i programiranje je danas kao nikada prije.
Jesu li svi već barem malo poludjeli, zastranili, pobudalili, odlelujali? Ima li još onih koji nisu objema nogama do koljena bar uronjeni u iluziju? Ima?! MaestrO – MuzikA! Pojačaj na najjače, zavrti još jedan krug, daj svega, daj kruha, daj igara, daj da se igramo, još pet minuta pa sve do vječnosti. Da se opijemo, da zaboravimo, da nestanemo.