Introspekcija
Porijeklo ideja
06.02.2024.
Ideja o svijetu koja je danas oko nas, dio nas, mi smo dio nje .. granica je nejasna .. kao da smo se stopili s tom idejom o svijetu .. toliko da više niti ne znamo i ne razaznajemo gdje ona staje, a gdje mi nastajemo. Kada je započelo naše nestajanje i jesmo li žrtvovali svoj bitak, svoj život, za ideju o svijetu .. koja nije naša ..?
Koje ideje žive u današnjem svijetu, a koje ideje su zakopane, spaljene, zabranjene i jesu li one zauvijek zaboravljene? Koje se ideje danas zabranjuju? U današnjem svijetu sve je više zabranjenih tema, zabranjenih ideja. Nameče se okvir prihvatljivih i/ili poželjnih tema koje su uramljene i postavljene na medijsku platformu kao jedine važeće, one postaju jedine postojeće! One su neupitne, nepobitne, nepobjedive budući da za propitkivanje istih nije ostavljeno ili dozvoljeno prostora. One su ujedno i neargumentirane. Nema pitanja i odgovora, niti kritike niti rasprave koja bi nas uzdigla do znanja. Na toj platformi argumentiranje jest, kao i mnoge druge riječi, tek uvrnuti izraz svog pravog značenja pa se zapravo uopće više ne koristi u svom izvornom značenju niti ispunjava svoju ulogu da bude vješta. Ali ali.., s druge se strane nameče pitanje: tko provodi reformu riječi i nadzor ideja, tko su goniči ideja i razuma i rasuđivanja, usurpatori istine, egzekutori stvarne stvarnosti?
Fundamentalni dio ideje ovoga svijeta jest poredak, struktura, hijerarhija, aristokracija, elita. Ovaj je svijet kreiran za vrh takozvane piramide, oni su ti koji žive od ove ideje o ovome svijetu. Ostali su pripitomljavani, generacijama. Bilo je na putu do današnjega dana mnogo prevara naših predaka i ucjena i laži s jedne strane i naivnosti, taštine i neznanja s druge strane. Kriv je onaj koji je prevaren jednako koliko je kriv i varalica sam. Zato, znanje u ruke i pamet u glavu jer znanje nas jača, a neznanje nas slabi. Individualno i kolektivno. Odgovornost je na svakome pojedincu da bude čovjek. A što to znači? Što je mjerilo za to? Slika trenutnoga stanja svijeta ukazuje na zabrinjavajuću činjenicu kako je čovjek poodmakao od svoje prirode, kako više ne živi u skladu sa svojom prirodom, kako mu manjka humanosti i morala. Zatim znanja i vještine, ali i volje i zanimanja za prave stvari. Za istinu o svijetu u kojemu živi. Zastranili smo, neupućeni smo, živimo po dvostrukim i višestrukim mjerilima, po krivim mjerilima, znamo štošta nebitno, i malošto što ima veze s biti, zaokupljeni smo trivijalnostima, idolima modernog vremena, igrama, izlascima, druženjima i zabavama koje najčešće koristimo, prigodno, za priču o drugima.
„Veliki umovi raspravljaju o idejama, prosječni umovi raspravljaju o događajima, mali umovi raspravljaju o ljudima.“ (Sokrat)
Prema kojem kriteriju vrednujemo ljude iz našeg okruženja, zajednice i šire? Prema kojem kriteriju vrednujemo ljude koje nikada nismo uživo vidjeli i doživjeli? Je li vrjednije biti dobar glumac ili dobar čovjek? A što ako je netko dobar glumac, a loš čovjek? A što ako su svi glumci loši ljudi jer su plaćeni da promiču ideje koje njihove gledatelje i pratitelje odvode od stvarnosti i od spoznaje? Što ako su svi glumci zaista glumci, a njihova uloga šira od konteksta filmova u kojima glume? Što ako i drugi velikani ovoga svijeta također igraju dvostruku igru? Što ako je uloga svih njih obmanjivanje mase? Koja je njihova prava vrijednost ako je riječ o stvarnosti i o istini? Kakav svijet oni grade? Kakav svijet mi to zaista podržavamo darujući takvima svoje vrijeme i pažnju, našu mladost ili čitave živote? Svaki oblik zabave dio je programa obmane i nema za čovjeka nikakvu pravu, istinsku vrijednost već potpuno suprotno: čini ga da žrtvuje svoj život, ali ne onako filmski, već neprimjetno, s kauča i s dubokim pogledom u nestvarni svijet emitiran sa stvarno velikih ekrana. Žrtvujemo stvarnost za nestvarnost. Koje je onda mjerilo za odabir prijatelja i sugovornika ili za ulaganje u prijateljstva i odnose općenito? Živimo li i radimo u službi istine ili gradimo svijet od laži? Jesmo li dobri ili loši. Činimo li drugima štetu ili dobro, izravno ili neizravno? To su jednostavna pitanja, a odgovor može biti samo jedno ili drugo. Nema polovičnoga odgovora niti vaganja niti prenemaganja.
No često se ipak važe i kalkulira i manipulira. Da zaista kao pojedinci živimo u skladu s moralnim načelima, odraz bi bio vidljiv u okruženju i u svijetu. Ne bi bilo potrebe za bilo kakvim umjetnim ustrojima i sustavima, destruktivnim akcijama i reakcijama. Živjelo bi se skladno i bilo slobodno. Zato je jedan od ključnih poteza bio redefiniranje čovjeka i nametanje te nove definicije o čovjeku kako je čovjek po prirodi agresivan i destruktivan, naprosto životinja, te stvoriti sliku i s njome povezati strah. Strah koji svakog čovjeka pogoni da prihvati tu ideju i sukladno tome pristane na daljnje korake i postupke, iako se oni u suštini kose s njegovim bićem. Tako je strah postao glavni koordinator života mnogih, koji sebe nazivaju čovjekom, dok se istovremeno ponašaju nečovječno. Kontradikcijazakontradikcijomzakontradikcijom!
Usadili su u nas ideju o svijetu kojemu je potreban red i poredak, u kojemu vladaju pravila i propisi, potpisi i papirići, institucije i korporacije, birokracije i administracije, ideju koja uglavnom narušava našu kvalitetu života time što nam krade vrijeme dok nam se nameću i naplaćuju kojekakve usluge. Dakle, kradu nam vrijeme i novac dok nam prodaju priču o izmišljenom svijetu, o svijetu kojega su osmislili za sebe, nauštrb ostalih. Kada kažu „mi“ oni doista misle na sebe, ne na sve. Svijet je ovo u kojemu se trguje informacijom, robom i stokom, a stoka su svi oni neuljudni ljudi koji ne pripadaju uskašnom krugu uglađene elite. Usadili su u nas ideju da je čovjek neuljudan i zao po prirodi i naravi, kako je destruktivan i negativan, kako se trebamo zaštititi od onih koji nisu ukalupljeni u službeni narativ, kako smo napadnuti sa svih strana iz svih smjerova. Napadaju nas susjedi, zatim oni tamnoputi i bradati pa kosooki pa virusi i, najaktualnije, hakeri. Nema kraja prijetnjama. Jedna prođe, druga dođe, a jedino što je neprestano prisutno je strahstrahstrah. Ovaj je svijet zaražen, ali mentalnim virusom. Idejama koje su nam prenesene filmovima i serijama i emisijama, gdjekad očito, gdjekad skriveno. Oni odašilju svoje ideje u svijet i istovremeno vrše egzodus neželjenih ideja i autora. Nema dugo da su nas opominjali kako nismo dovoljno ustrašeni te nas primorali ograničeno se kretati i ne se previše približavati jedni drugima te međusobno ne razgovarati jer se razgovorom prenose kapljice, ideja. Neželjene ideje mogle bi zaraziti umove i proširiti se na druge umove i povezati nas i osloboditi okova usađenih, nametnutih ideja, osloboditi nas nevidljivih okova nametnutog svijeta. Osloboditi nas sustavnog, cijeloživotnog programiranja.
No, iako smo rođeni u ovaj svijet i iako nikada nismo poznavali drugačiji, intuitivno znamo da je ovaj svijet kriv. Mnogo je naznaka da je tako, no da li ih prepoznajemo, da li ih znamo čitati i tumačiti ispravno. Morali bi biti prisutni i svjesni kako bi se mogli voditi intuicijom. Zabavljajući um njihovim programima igramo opasnu igru koja može dovesti do gubitka razuma i razumnog rasuđivanja. Može čak dovesti i do toga da zaboravimo tko smo .. što je danas sveprisutna pojava i jedan od pokazatelja stanja zdravlja čovječanstva. Nije mi odviše teško zamisliti da se je jednom prije, u neko daleko vrijeme, živjelo bez svog tog sivila koje nas danas sve više boja u svoj uniformirani ton, dok prirodnost, jedinstvenost i autentičnost svakoga pojedinca postepeno i možda nepovratno blijedi, a znani svijet tone u Orwellowsku 1984.-u.
Distorzije, poremećaji, uvrnutosti, bolesti starih i mladih, uma i tijela. Životni vijek se srozao, umire se bez obzira na starost i rijetko od starosti. Danas je jedna od novonormalnih pojava da svi umiru bolesni, opterećeni, s utezima ovog svijeta, punih ruku prtljage koje se nisu stigli ili nisu znali osloboditi za života. Gdje takav čovjek još zapne nakon što zatvori oči i izdahne život. Ili, kako mu je netom prije samog odlaska, uspije li se odraziti dovoljno i nastaviti svoj prirodni put ili ga utezi ovoga svijeta sputavaju u tom nastojanju? Uspije li se osloboditi svih mentalnih koncepata i strahova? To je metafizičko i spiritualno pitanje. No nema govora niti razgovora o ovakvim temama, rijetko tko piše o smrti i kako valja dostojno živjeti kako bi se dostojno moglo umrijeti. No mi danas nismo dostojni života, o tome svjedoče sumorne i usamljene smrti naših obiteljskih članova i svih drugih, svih onih koji umiru u staračkim domovima i bolnicama, umjesto u svome domu uz svoju obitelj. Zašto je to tako? Jesu li nešto krivo učinili ili nešto krivo shvatili? Jesu li sasvim krivo živjeli? Jesu li živjeli?
Istovremeno medicina piše svoju priču na listovima sponzoriranima velikodušnim farmaceutskim donacijama. I rat se sponzorira i promiče nadasve posebnom strategijom koja koristi ključne riječi u svom nimanjeniviše suprotnom značenju, primjerice poziva se u rat u ime mira, ljubavi ili slobode. Tko podržava rat taj ne podržava život, a ovdje smo kako bi zajedno živjeli, a ne kako bi međusobno ratovali. Nema prosperiteta preko krvoprolića! Sve je to jedna lingvistička i psihološka igra, svijet zamijenjenih teza u kojemu nema više pravoga značenja. Sada je već sve velika inverzija. Nasmijani su tek likovi na ulicama, ali ne oni što hodaju ulicama, već oni što se smiju s plakata zalijepljenih na izlozima, gradskim oglasnim pločama, autobusima i tramvajima, oni kojima je plaćeno da budu nasmijani dok promiču usluge i poruke i slogane pretežito banaka, telekomunikacija i farmacije te onih što promiču sport i alkohol u paketu, apsolutno logičnu kombinaciju ovog apsurdnog svijeta.
Remeti se čovjekova priroda mentalnim virusima koji se liječe kao da smo pacijenti u velikoj ludnici na otvorenom, gdje svatko sam i dobrovoljno oblači svoju luđačku košulju, stavlja masku i javlja se na raport kada biva pozvan ili prozvan. Dok se liječnici tako bave svojim pacijentima, na pacijentima je tek da budu strpljivi, kao što nalaže sama definicija pacijenta. Strpljivi i poslušni. Naša je uloga u ovome svijetu uloga bolesnika ili malog djeteta, na to nam svojim djelima i ponašanjima ukazuju, opominjući nas, oni u kutama i kravatama, koje slušamo i kojima vjerujemo unatoč njihovim neprevidivim proturječnostima. Svijet se utapa u bujici materijalizma i taštine i ne uviđa da ne čini zaista odijelo čovjeka. Odijelo je samo kostim za predstavu bez početka i bez kraja, koju pišu iz dana u dan, za beskrajnu predstavu apsurda. Kostim je dio mađioničarskog trika kojim se nastoji svakoga razbaštiniti vjere u sebe i spriječiti svakoga u preuzimanju odgovornosti za sebe. Vjerovati valja u one kojima su dodijeljene uloge bogova i idola. Samo zato što smo prihvatili ulogu koju su nam namjerili te zato što smo ju prihvatili jer su i svi drugi prihvatili svoju, ostali smo ogoljeni. Iako smo se u toj odluci ugledali na druge, ipak smo na kraju dana sami jer su mnogi od tih drugih upravo zbog preuzimanja svoje lažne uloge lažni, a odnosi s njima također lažni. Živimo u svijetu u kojemu se uglavnom pravimo da smo važni, dok smo zaista tek lažni. Kako to da ljudi ne razaznaju sveprisutnu kontradikciju? Na osobnoj i na općoj razini, na lokalnoj i na globalnoj razini? Sve je do te mjere rascjepkano, fragmentirano da je slika prosječnom promatraču postala apstraktna.
„Od stabala ne vidjeti šumu.“ (Christoph Martin Wieland)
Kako smo previdjeli široku sliku, a sve su puzle tu oko nas? Porazbacane i pomiješane, no tu su. Valja ih pronaći, staviti na svoje mjesto, na pravo mjesto. To je odgovornost svakoga, i onoga koji po njima gazi i šutira ih od sebe. Hoćeš li i ti nagaziti na nekoga zato što si vidio da ga drugi gaze ili ćeš biti glas razuma i savjesti? Hoćeš li podržati laž čak i kada ju drugi podržavaju? Hoćemo li se složiti da laž nije istina, da zlo nije dobro. Ti su pojmovi oprečni i ni u jednom kontekstu ne mogu značiti suprotno od onoga što znače. Svi smo dio široke slike, svi pridonosimo, bili upućeni ili neupućeni. Ako smo upućeni i djelujemo sukladno tome pridonosimo na jedan način, ako smo neupućeni pridonosimo na drugi, suprotan način. Jedan je pravi, drugi je krivi. Upućenost je osobna odgovornost svakoga, jer upravo nas neupućenost iliti ignorancija, zajedno s također sveprisutnom arogancijom, sve dublje uvodi u jedan vrlo krivi, uvrnuti svijet.
Kakav svijet gradimo za sebe i za druge? Svi smo međusobno povezani i svi međusobno odgovorni. Odgovornost je ključan pojam. Upravo nas je pojedinačna odgovornost nekad lišila ideje o svijetu kakav je danas, koji je uvelike prihvaćen, a nimalo nama uistinu srodan. Ideja o svijetu kojega smo danas dio zaživjela je onoga dana kada su se naši predci odrekli osobne odgovornosti, malo pomalo ju predali u ruke samoprozvanih autoriteta i njihovih pomoćnika, kraljeva i dvorskih luda, u ruke fikcije zvane država te nas pod krinkom ovoga ili onoga poveli u ratove, u raspodjelu i trgovinu i poreze i zakone i pravila i norme i birokraciju i administraciju, u svijet s beskrajnim hodnicima i bezbrojnim vratima, u Kafkin proces koji završava tek bijednom smrću protagonista.
„- Ko pseto! - reče on, kao da će ga sramota nadživjeti.“ (Franz Kafka)
Tko je čitao sječa se epiloga i razaznaje sličnosti u konturama svijeta što ga je vještim pripovijedanjem oslikao Kafka i ovoga današnjega svijeta. Sličnost nije slučajna, ništa drugačiji nije današnji svijet, osim što je uznapredovao našim aktivnim ili pasivnim podržavanjem istoga, našim prihvaćanjem ideje o ovome svijetu i date nam uloge. Nadjenuli smo svoje luđačke kostime i postali dio teatra apsurda. Likovi, umjesto karakteri. Lišeni svoje prave prirode, svojih bitnih osobina, svojih autentičnih obilježja, postojanih uvjerenja i dosljednog ponašanja, poštenog odnošenja. Lišeni ideje o drugačijem svijetu, o svijetu bez lažnih i praznih materijalnih posjedovanja i okrutnih nastojanja. Lišeni ideje da je jednom prije svijet bio upravo suprotan ovome današnjemu. No, ta ideja, ona je još uvijek tu, sveprisutna i svepotisnuta, ona živi u ruševinama ondašnjega svijeta, u prirodi koja se još zeleni i šareni i miriše, u potočiću i rijeci što žubori, u svakom povjetarcu što vijori. Na svim onim mjestima na koja se ne obaziremo dok se spotičemo o život.
Zov prirode poziva nas da okončamo dugo vrijeme zaborava.
Koje ideje žive u današnjem svijetu, a koje ideje su zakopane, spaljene, zabranjene i jesu li one zauvijek zaboravljene? Koje se ideje danas zabranjuju? U današnjem svijetu sve je više zabranjenih tema, zabranjenih ideja. Nameče se okvir prihvatljivih i/ili poželjnih tema koje su uramljene i postavljene na medijsku platformu kao jedine važeće, one postaju jedine postojeće! One su neupitne, nepobitne, nepobjedive budući da za propitkivanje istih nije ostavljeno ili dozvoljeno prostora. One su ujedno i neargumentirane. Nema pitanja i odgovora, niti kritike niti rasprave koja bi nas uzdigla do znanja. Na toj platformi argumentiranje jest, kao i mnoge druge riječi, tek uvrnuti izraz svog pravog značenja pa se zapravo uopće više ne koristi u svom izvornom značenju niti ispunjava svoju ulogu da bude vješta. Ali ali.., s druge se strane nameče pitanje: tko provodi reformu riječi i nadzor ideja, tko su goniči ideja i razuma i rasuđivanja, usurpatori istine, egzekutori stvarne stvarnosti?
Fundamentalni dio ideje ovoga svijeta jest poredak, struktura, hijerarhija, aristokracija, elita. Ovaj je svijet kreiran za vrh takozvane piramide, oni su ti koji žive od ove ideje o ovome svijetu. Ostali su pripitomljavani, generacijama. Bilo je na putu do današnjega dana mnogo prevara naših predaka i ucjena i laži s jedne strane i naivnosti, taštine i neznanja s druge strane. Kriv je onaj koji je prevaren jednako koliko je kriv i varalica sam. Zato, znanje u ruke i pamet u glavu jer znanje nas jača, a neznanje nas slabi. Individualno i kolektivno. Odgovornost je na svakome pojedincu da bude čovjek. A što to znači? Što je mjerilo za to? Slika trenutnoga stanja svijeta ukazuje na zabrinjavajuću činjenicu kako je čovjek poodmakao od svoje prirode, kako više ne živi u skladu sa svojom prirodom, kako mu manjka humanosti i morala. Zatim znanja i vještine, ali i volje i zanimanja za prave stvari. Za istinu o svijetu u kojemu živi. Zastranili smo, neupućeni smo, živimo po dvostrukim i višestrukim mjerilima, po krivim mjerilima, znamo štošta nebitno, i malošto što ima veze s biti, zaokupljeni smo trivijalnostima, idolima modernog vremena, igrama, izlascima, druženjima i zabavama koje najčešće koristimo, prigodno, za priču o drugima.
„Veliki umovi raspravljaju o idejama, prosječni umovi raspravljaju o događajima, mali umovi raspravljaju o ljudima.“ (Sokrat)
Prema kojem kriteriju vrednujemo ljude iz našeg okruženja, zajednice i šire? Prema kojem kriteriju vrednujemo ljude koje nikada nismo uživo vidjeli i doživjeli? Je li vrjednije biti dobar glumac ili dobar čovjek? A što ako je netko dobar glumac, a loš čovjek? A što ako su svi glumci loši ljudi jer su plaćeni da promiču ideje koje njihove gledatelje i pratitelje odvode od stvarnosti i od spoznaje? Što ako su svi glumci zaista glumci, a njihova uloga šira od konteksta filmova u kojima glume? Što ako i drugi velikani ovoga svijeta također igraju dvostruku igru? Što ako je uloga svih njih obmanjivanje mase? Koja je njihova prava vrijednost ako je riječ o stvarnosti i o istini? Kakav svijet oni grade? Kakav svijet mi to zaista podržavamo darujući takvima svoje vrijeme i pažnju, našu mladost ili čitave živote? Svaki oblik zabave dio je programa obmane i nema za čovjeka nikakvu pravu, istinsku vrijednost već potpuno suprotno: čini ga da žrtvuje svoj život, ali ne onako filmski, već neprimjetno, s kauča i s dubokim pogledom u nestvarni svijet emitiran sa stvarno velikih ekrana. Žrtvujemo stvarnost za nestvarnost. Koje je onda mjerilo za odabir prijatelja i sugovornika ili za ulaganje u prijateljstva i odnose općenito? Živimo li i radimo u službi istine ili gradimo svijet od laži? Jesmo li dobri ili loši. Činimo li drugima štetu ili dobro, izravno ili neizravno? To su jednostavna pitanja, a odgovor može biti samo jedno ili drugo. Nema polovičnoga odgovora niti vaganja niti prenemaganja.
No često se ipak važe i kalkulira i manipulira. Da zaista kao pojedinci živimo u skladu s moralnim načelima, odraz bi bio vidljiv u okruženju i u svijetu. Ne bi bilo potrebe za bilo kakvim umjetnim ustrojima i sustavima, destruktivnim akcijama i reakcijama. Živjelo bi se skladno i bilo slobodno. Zato je jedan od ključnih poteza bio redefiniranje čovjeka i nametanje te nove definicije o čovjeku kako je čovjek po prirodi agresivan i destruktivan, naprosto životinja, te stvoriti sliku i s njome povezati strah. Strah koji svakog čovjeka pogoni da prihvati tu ideju i sukladno tome pristane na daljnje korake i postupke, iako se oni u suštini kose s njegovim bićem. Tako je strah postao glavni koordinator života mnogih, koji sebe nazivaju čovjekom, dok se istovremeno ponašaju nečovječno. Kontradikcijazakontradikcijomzakontradikcijom!
Usadili su u nas ideju o svijetu kojemu je potreban red i poredak, u kojemu vladaju pravila i propisi, potpisi i papirići, institucije i korporacije, birokracije i administracije, ideju koja uglavnom narušava našu kvalitetu života time što nam krade vrijeme dok nam se nameću i naplaćuju kojekakve usluge. Dakle, kradu nam vrijeme i novac dok nam prodaju priču o izmišljenom svijetu, o svijetu kojega su osmislili za sebe, nauštrb ostalih. Kada kažu „mi“ oni doista misle na sebe, ne na sve. Svijet je ovo u kojemu se trguje informacijom, robom i stokom, a stoka su svi oni neuljudni ljudi koji ne pripadaju uskašnom krugu uglađene elite. Usadili su u nas ideju da je čovjek neuljudan i zao po prirodi i naravi, kako je destruktivan i negativan, kako se trebamo zaštititi od onih koji nisu ukalupljeni u službeni narativ, kako smo napadnuti sa svih strana iz svih smjerova. Napadaju nas susjedi, zatim oni tamnoputi i bradati pa kosooki pa virusi i, najaktualnije, hakeri. Nema kraja prijetnjama. Jedna prođe, druga dođe, a jedino što je neprestano prisutno je strahstrahstrah. Ovaj je svijet zaražen, ali mentalnim virusom. Idejama koje su nam prenesene filmovima i serijama i emisijama, gdjekad očito, gdjekad skriveno. Oni odašilju svoje ideje u svijet i istovremeno vrše egzodus neželjenih ideja i autora. Nema dugo da su nas opominjali kako nismo dovoljno ustrašeni te nas primorali ograničeno se kretati i ne se previše približavati jedni drugima te međusobno ne razgovarati jer se razgovorom prenose kapljice, ideja. Neželjene ideje mogle bi zaraziti umove i proširiti se na druge umove i povezati nas i osloboditi okova usađenih, nametnutih ideja, osloboditi nas nevidljivih okova nametnutog svijeta. Osloboditi nas sustavnog, cijeloživotnog programiranja.
No, iako smo rođeni u ovaj svijet i iako nikada nismo poznavali drugačiji, intuitivno znamo da je ovaj svijet kriv. Mnogo je naznaka da je tako, no da li ih prepoznajemo, da li ih znamo čitati i tumačiti ispravno. Morali bi biti prisutni i svjesni kako bi se mogli voditi intuicijom. Zabavljajući um njihovim programima igramo opasnu igru koja može dovesti do gubitka razuma i razumnog rasuđivanja. Može čak dovesti i do toga da zaboravimo tko smo .. što je danas sveprisutna pojava i jedan od pokazatelja stanja zdravlja čovječanstva. Nije mi odviše teško zamisliti da se je jednom prije, u neko daleko vrijeme, živjelo bez svog tog sivila koje nas danas sve više boja u svoj uniformirani ton, dok prirodnost, jedinstvenost i autentičnost svakoga pojedinca postepeno i možda nepovratno blijedi, a znani svijet tone u Orwellowsku 1984.-u.
Distorzije, poremećaji, uvrnutosti, bolesti starih i mladih, uma i tijela. Životni vijek se srozao, umire se bez obzira na starost i rijetko od starosti. Danas je jedna od novonormalnih pojava da svi umiru bolesni, opterećeni, s utezima ovog svijeta, punih ruku prtljage koje se nisu stigli ili nisu znali osloboditi za života. Gdje takav čovjek još zapne nakon što zatvori oči i izdahne život. Ili, kako mu je netom prije samog odlaska, uspije li se odraziti dovoljno i nastaviti svoj prirodni put ili ga utezi ovoga svijeta sputavaju u tom nastojanju? Uspije li se osloboditi svih mentalnih koncepata i strahova? To je metafizičko i spiritualno pitanje. No nema govora niti razgovora o ovakvim temama, rijetko tko piše o smrti i kako valja dostojno živjeti kako bi se dostojno moglo umrijeti. No mi danas nismo dostojni života, o tome svjedoče sumorne i usamljene smrti naših obiteljskih članova i svih drugih, svih onih koji umiru u staračkim domovima i bolnicama, umjesto u svome domu uz svoju obitelj. Zašto je to tako? Jesu li nešto krivo učinili ili nešto krivo shvatili? Jesu li sasvim krivo živjeli? Jesu li živjeli?
Istovremeno medicina piše svoju priču na listovima sponzoriranima velikodušnim farmaceutskim donacijama. I rat se sponzorira i promiče nadasve posebnom strategijom koja koristi ključne riječi u svom nimanjeniviše suprotnom značenju, primjerice poziva se u rat u ime mira, ljubavi ili slobode. Tko podržava rat taj ne podržava život, a ovdje smo kako bi zajedno živjeli, a ne kako bi međusobno ratovali. Nema prosperiteta preko krvoprolića! Sve je to jedna lingvistička i psihološka igra, svijet zamijenjenih teza u kojemu nema više pravoga značenja. Sada je već sve velika inverzija. Nasmijani su tek likovi na ulicama, ali ne oni što hodaju ulicama, već oni što se smiju s plakata zalijepljenih na izlozima, gradskim oglasnim pločama, autobusima i tramvajima, oni kojima je plaćeno da budu nasmijani dok promiču usluge i poruke i slogane pretežito banaka, telekomunikacija i farmacije te onih što promiču sport i alkohol u paketu, apsolutno logičnu kombinaciju ovog apsurdnog svijeta.
Remeti se čovjekova priroda mentalnim virusima koji se liječe kao da smo pacijenti u velikoj ludnici na otvorenom, gdje svatko sam i dobrovoljno oblači svoju luđačku košulju, stavlja masku i javlja se na raport kada biva pozvan ili prozvan. Dok se liječnici tako bave svojim pacijentima, na pacijentima je tek da budu strpljivi, kao što nalaže sama definicija pacijenta. Strpljivi i poslušni. Naša je uloga u ovome svijetu uloga bolesnika ili malog djeteta, na to nam svojim djelima i ponašanjima ukazuju, opominjući nas, oni u kutama i kravatama, koje slušamo i kojima vjerujemo unatoč njihovim neprevidivim proturječnostima. Svijet se utapa u bujici materijalizma i taštine i ne uviđa da ne čini zaista odijelo čovjeka. Odijelo je samo kostim za predstavu bez početka i bez kraja, koju pišu iz dana u dan, za beskrajnu predstavu apsurda. Kostim je dio mađioničarskog trika kojim se nastoji svakoga razbaštiniti vjere u sebe i spriječiti svakoga u preuzimanju odgovornosti za sebe. Vjerovati valja u one kojima su dodijeljene uloge bogova i idola. Samo zato što smo prihvatili ulogu koju su nam namjerili te zato što smo ju prihvatili jer su i svi drugi prihvatili svoju, ostali smo ogoljeni. Iako smo se u toj odluci ugledali na druge, ipak smo na kraju dana sami jer su mnogi od tih drugih upravo zbog preuzimanja svoje lažne uloge lažni, a odnosi s njima također lažni. Živimo u svijetu u kojemu se uglavnom pravimo da smo važni, dok smo zaista tek lažni. Kako to da ljudi ne razaznaju sveprisutnu kontradikciju? Na osobnoj i na općoj razini, na lokalnoj i na globalnoj razini? Sve je do te mjere rascjepkano, fragmentirano da je slika prosječnom promatraču postala apstraktna.
„Od stabala ne vidjeti šumu.“ (Christoph Martin Wieland)
Kako smo previdjeli široku sliku, a sve su puzle tu oko nas? Porazbacane i pomiješane, no tu su. Valja ih pronaći, staviti na svoje mjesto, na pravo mjesto. To je odgovornost svakoga, i onoga koji po njima gazi i šutira ih od sebe. Hoćeš li i ti nagaziti na nekoga zato što si vidio da ga drugi gaze ili ćeš biti glas razuma i savjesti? Hoćeš li podržati laž čak i kada ju drugi podržavaju? Hoćemo li se složiti da laž nije istina, da zlo nije dobro. Ti su pojmovi oprečni i ni u jednom kontekstu ne mogu značiti suprotno od onoga što znače. Svi smo dio široke slike, svi pridonosimo, bili upućeni ili neupućeni. Ako smo upućeni i djelujemo sukladno tome pridonosimo na jedan način, ako smo neupućeni pridonosimo na drugi, suprotan način. Jedan je pravi, drugi je krivi. Upućenost je osobna odgovornost svakoga, jer upravo nas neupućenost iliti ignorancija, zajedno s također sveprisutnom arogancijom, sve dublje uvodi u jedan vrlo krivi, uvrnuti svijet.
Kakav svijet gradimo za sebe i za druge? Svi smo međusobno povezani i svi međusobno odgovorni. Odgovornost je ključan pojam. Upravo nas je pojedinačna odgovornost nekad lišila ideje o svijetu kakav je danas, koji je uvelike prihvaćen, a nimalo nama uistinu srodan. Ideja o svijetu kojega smo danas dio zaživjela je onoga dana kada su se naši predci odrekli osobne odgovornosti, malo pomalo ju predali u ruke samoprozvanih autoriteta i njihovih pomoćnika, kraljeva i dvorskih luda, u ruke fikcije zvane država te nas pod krinkom ovoga ili onoga poveli u ratove, u raspodjelu i trgovinu i poreze i zakone i pravila i norme i birokraciju i administraciju, u svijet s beskrajnim hodnicima i bezbrojnim vratima, u Kafkin proces koji završava tek bijednom smrću protagonista.
„- Ko pseto! - reče on, kao da će ga sramota nadživjeti.“ (Franz Kafka)
Tko je čitao sječa se epiloga i razaznaje sličnosti u konturama svijeta što ga je vještim pripovijedanjem oslikao Kafka i ovoga današnjega svijeta. Sličnost nije slučajna, ništa drugačiji nije današnji svijet, osim što je uznapredovao našim aktivnim ili pasivnim podržavanjem istoga, našim prihvaćanjem ideje o ovome svijetu i date nam uloge. Nadjenuli smo svoje luđačke kostime i postali dio teatra apsurda. Likovi, umjesto karakteri. Lišeni svoje prave prirode, svojih bitnih osobina, svojih autentičnih obilježja, postojanih uvjerenja i dosljednog ponašanja, poštenog odnošenja. Lišeni ideje o drugačijem svijetu, o svijetu bez lažnih i praznih materijalnih posjedovanja i okrutnih nastojanja. Lišeni ideje da je jednom prije svijet bio upravo suprotan ovome današnjemu. No, ta ideja, ona je još uvijek tu, sveprisutna i svepotisnuta, ona živi u ruševinama ondašnjega svijeta, u prirodi koja se još zeleni i šareni i miriše, u potočiću i rijeci što žubori, u svakom povjetarcu što vijori. Na svim onim mjestima na koja se ne obaziremo dok se spotičemo o život.
Zov prirode poziva nas da okončamo dugo vrijeme zaborava.