Introspekcija
Vrijeme zaborava
10.07.2025.
U međuvremenu vrijeme nas pritišće i pretječe. Preplavljeni, neprestano smo u zaostatku i jedva hvatamo zadnji vlak za hvatanje u koštac s obvezama i odgovornostima ili za hvatanje u koštac s pitanjima o prirodi stvari, porijeklu ideja ili o vremenu u kojemu živimo i svemu što nam ono nosi ili odnosi, ostavljajući nas često nasukane na obalama stvarnosti. Gdje nas uvijek novi val zapljusne prije nego se uspijemo odvažiti, odraziti i zaista zakoračiti u smjeru stvarnosti , stvarne stvarnosti.
Neke teme nikada ne dođu na red, za to su se pobrinuli pripovjedači priče o ovome svijetu, preprodavači ideje o ovome svijetu, prodavači magle. Vrijeme u našem skučenom malom svijetu uramljenom u teleokvire brzosvebrže leti ne ostavljajući prostora da se zapitamo o vlastitoj prirodi, o prirodi stvari, o tome kakav je ovaj svijet zaista i kakav je nekada prijeprije ovaj svijet bio. Kako se živjelo nekada i živi li se danas zaista bolje? I što znači bolje? Zato što imamo novčića da kupimo stvari živimo bolje? A što je sa sveprisutnim nasiljem, ratovanjima, bolestima i mnogim drugim anomalijama kojih smo svjedoci, posredno i neposredno? Kako je moguće da je danas bolje kada toliki umiru bolesni i suviše mladi? Možda nas razbolijevaju upravo sve te stvari za koje imamo novčiće da ih kupimo..da se,takoreći, sami dovedemo do “cilja“. Otprilike kao kada psa naučiš da drži svoju uzicu dok ga se vodi u šetnju. Smatramo se superiornim bićima jer smo ovladali drugim bićima, istovremeno iste principe i metode koje mi koristimo u odnosu na druga bića, korišteni su nad nama. Generacijama, stoljećima. Danas svi bolujemo od amnezije, potpuno lišeni sjećanja na iskonsko i lišeni povezanosti sa suštinom. Tapkamo u mraku zaslijepljeni blještavim iluzijama koje nas odvode od iskonskog i suštinskog, odvode nas od puke pomisli na mnoga pitanja o našoj prirodi i prirodi stvari. Nameću se koncepti o svijetu u kojemu živimo, na nama je da prihvatimo bilo koji od ponuđenih. Što ćemo mi i učiniti. Ideje su servirane, poslužite se pa nazdravite! Naravno, u zadanim okvirima ovoga svijeta sve funkcionira prema zadanim parametrima. No to ne znači da zaista funkcionira. Funkcionalnost unutar zadanog okvira nije nužno znak uspjeha čovječanstva. Ona može biti uspjeh za sustav i arhitekte sustava, ali ne i za pojedinca, čija je sloboda uglavnom ograničena. Znani nam svijet ima pravila i granice, i jedno i drugo je (svima) nametnuto, a gotovo nikada se i ne zapitamo na čemu zaista počivaju zadana pravila i tko je zadao granice. Zagledamo li se malo jače u svijet oko nas, morati ćemo uočiti i uvidjeti kako štošta dakako ne funkcionira i kako je i koliko je prividan ovaj svijet. Hodamo ulicama i gradovima i mislimo da poznajemo svijet što nas okružuje. Gledamo ljude, ali ih ne vidimo. Slušamo ih samo kako bi sami mogli doskočiti do riječi i preuzeti štafetu u razgovorčeku ni o čemu. No, koliko zaista ima smisla ulaziti i upuštati se u razgovore o prividnom svijetu, svijetu u kojemu si zaista lišen svoje prave prirode i slobode, lišen istine. Svijetu u kojemu se sve svodi na prodaju i konzumaciju ideje kreirane za sve sudionike, subjekte ovoga insceniranog svijeta, koji grade svoje živote i ovaj svijet na temeljima ispričane im priče, koja je moguće upravo samo to - priča.
Živimo u vremenu zaborava, ne poznavajući prošlost i podrijetlo. Živimo ne zamarajući um suviše dubokim pitanjima, koja unatoč dugom i intenzivnom programiranju još uvijek, tu i tamo, znaju isplivati na površinu i uzburkati sliku takozvane stvarnosti. No ne umijemo potegnuti u dubine, uputiti se u potragu kako bi pronašli odgovore na pitanja što ih radije potopimo kada ona isplivaju, nego što se umijemo uputiti u potragu za odgovorima na pitanja o sebi, o svijetu. A uistinu je tako da ne znamo ništa ukoliko ne znamo ništa o sebi. O sebi ne znamo mnogo jer mnogo malo vremena provodimo sami sa sobom. Nedostatak modernog načina života i kreirane kulture koje smo dio jest upravo nedostatak vremena budući da je svo vrijeme podređeno s jedne strane radu i s druge strane zabavi. Nije slučajno to baš tako. Živimo dvije krajnosti, živimo disharmonično i disfunkcionalno. Nismo u dosluhu s vlastitom prirodom, niti smo u skladu s frekvencijom prirode već smo uštimani na frekvenciju sustava koji je korumpirao naš um i naše tijelo. Valja shvatiti da stvari i događaji koji danas slove kao oblici zabave, imaju mnogo više funkcija od samo zabavne, a jednu primarnu, njihova je osnovna uloga distrakcija. Odvlačenje pozornosti od sebe i od istine prema drugima, prema idolima, stvarima i događajima koji su izvan nas i koji nas neprestano stimuliraju s površine. No, sve s površine reflektira se i prema unutrašnjosti našega bića, za naše je biće suvremeni ritam prebrz i mi ne stižemo zaista obuhvatiti sve s čime se nađemo u doticaju. Naizgled možemo mnogo toga podnijeti i jesmo adaptabilni, ali i krhki i malo smo svjesni koliko su mnoge stvari i situacije kojima smo u današnjem vremenu izloženi zapravo mikro-stresovi i mikro-traumatična iskustva koja se nižu u našoj dubini i talože u našem tijelu. A mi samo nastavljamo u zadanom ritmu, dok se ne srušimo i dok nas ne pomete bolest ili lijek protiv bolesti. Tako odlazimo s ovoga svijeta, a da se nikada nismo zaista upoznali, da nikada nismo probavili sve čime smo hranili, odnosno trovali našu dušu. Trujemo se gledajući i slušajući diktate koje nam diktiraju, programe kojima nas programiraju. U današnje vrijeme to je vrlo lako i – normalno! A s druge je strane nenormalno ne gledati TV ili ne posjedovati neki od uređaja i programa za programiranje ili ne glasati za uvijek iste dvorske lude prerušene u vrlo ozbiljne dvorske halje s kravatama ili ne vjerovati tim istim dvorskim ludama, političkim uhodama koji bljuju svoje političke slogane po ljudima koji se pak njima umivaju, kao kakve naivne budaletine koje vjeruju u uvijek istu recikliranu priču bez početka i bez kraja – to je vrijeme zaborava.
Male konverzacije koje se ponekad nađu na putu do tržnice ili trgovinice ili dođu u posjetu ili slično, sve su manje, sve su skromnije. Raspon razgovora gotovo se ne može niti nazvati rasponom, toliko je uzak i uskogrudan, plitak i površan, bezbojan i bezličan. Teme su uvijek one koje su iskočile iz paštete i našle put do svačijeg profinjenog nepca. Jezici se njima truju, tijela postepeno trule, a ljudi pretvaraju u hodajuće šupljine, koje mare tek za svoj ulickani vanjski oklop prikrivajući njime kao štitom duboku, prazninu u kojoj se utapaju. Mislimo li da unutarnju ravnotežu možemo nadomjestiti materijalnim svimisvačim, da kićenje identiteta može dovesti do razvoja i rasta svijesti, da vjerovanje onome što se nalazi izvana ima prednost nad onime što osjećamo iznutra – živimo u vremenu zaborava.
Okićeni etiketama i omađijani vjerovanjima proizašlih iz nikad preispitane “stvarnosti”, sastajemo se, živimo i rastajemo na ulicama i trgovima, u stanovima i gradovima u kojima je sloboda privid i previd. Propustili smo slobodu zbog nedovoljno pažnje i manjka odgovornosti. Ona nije na gradskom repertoaru ili na gradskom meniju, ona nije dio gradskih aktivnosti, nema je više čak niti u malim jutarnjim razgovorima u gradskim kavanama. Divani se o koječemu svuda i stalno, no nekako ne i o slobodi. Ona je polako i neprimjetno otišla u zaborav i iako pripada svima, sve je manje ima.. – predugo traje vrijeme zaborava! Vlada težnja i tendencija da pojednostavimo ono što je u suštini složeno i duboko te da se, s druge strane, zapetljamo u i spetljamo s temama koje su po svojoj prirodi površne, plitke i trivijalne.
Evo nas opet u svijetu zamijenjenih teza, gdje je sve uvijek nanovo malo više trulo i malo više ludo. Danas je biti slobodan u svojoj riječi i djelu postalo radikalno i ekstremno, a traganje za istinom i zalaganje za istinu stigmatizirano. Opasno je biti slobodan i autentičan i izražavati svoju slobodnu i autentičnu misao koja nije proizašla iz propagandnih kanala ovoga svijeta već iz vlastitog iskustva, promatranja i promišljanja. Opasno je biti normalan u doba kada živimo u novonormalnoj stvarnosti te valja biti na oprezu kako ne bi bio proglašen luđakom od strane onih koji sve nas žele uvjeriti da su dva i dva pet. U tom smislu, najbolju definiciju slobode, prema mom skromnom mišljenju, podario nam je George Orwell u svom djelu 1984, kada je upozorio: „ Sloboda je sloboda da se kaže da su dva i dva četiri.“
Zastrašujuća je činjenica da se nalazimo upravo na toj točki u povijesti kada svijet u kojemu živimo sve više, sve češće počinje podsjećati na Orwellovo djelo, svijet u kojemu su ministarstvo istine i misaona policija vodili brigu o tome što se smije, odnosno ne smije misliti. Na što se ne smije ni pomisliti, ni na trenutak. Naše su misli i radnje danas instrumentalizirane do te mjere da radimo i živimo protiv sebe, u potpunoj suprotnosti s vlastitom prirodom, pritom potpuno nesvjesni. A radimo i živimo za one koji stoje iza upravljačkog mehanizma znanog nam svijeta. Našim se mislima i postupcima, kako kada, a prema potrebi, upravlja, manipulira, dirigira. Zalažemo se za nametnute ciljeve strane našoj prirodi, strane našem autentičnom načinu postojanja i pravoj svrsi. Doticaj s vlastitom prirodom, autentičnost i svrha postojanja, sve je to zaboravljeno u vremenu velikog zaborava. Gubimo dio po dio svoje autentičnosti i postajemo sve manje potpuni, sve manje cjeloviti, sve manje zaista funkcionalni, sve manje neovisni, sve manje stabilni, sve manje čestiti i ispravni prema samima sebi, ali i prema drugima i prema društvu. Bez integriteta i rascjepkani kao pojedinci okrećemo se, kako smo navedeni i organizirani, u stado, u smjeru kolektivizma. Naša individualnost, naša autentičnost žrtvovana je za više interese zajednice, kolektiva. Kolektiv je okupljen oko promoviranja neke (zajedničke) ideje i isticanja prednosti kolektivnih interesa i potreba nasuprot individualnim. Mi dobrovoljno ustupamo svoje vrijeme i energiju ovome sustavu za novčanu naknadu koju na kraju procesa opet vračamo tom istom sustavu. Tako smo sustavu ustupili vrijeme i energiju i novac koji smo dobili za vrijeme i energiju. Time činimo puni krug, zatvaramo začarani krug i nastavljamo ispočetka. Poput hrčka na točku, trčimo kako bi se vratili na početnu točku.. Nikada ne ispunivši svoju suštinsku svrhu. Svaki put kada smo ustupili dio sebe sustavu i kolektivu, svaki smo taj put odstupili od sebe. Žrtvovali smo sebe za druge. A prije nekoliko godina sudjelovali smo u kolektivnom, globalnom ritualu podnošenja žrtve. Tko i to nije zaboravio u vremenu zaborava, a vidim da mnogi jesu što upravo potvrđuje da živimo u vremenu sve bržeg zaborava, taj se sjeća i osjeća koliko je sve u vezi s time bilo krivo, neljudski i nemoralno. Ali opet, mnogi su povjerovali bez obzira na nelogičnosti, bez obzira na očite koruptivne i manipulativne radnje. Bilo je važno samo jedno – ponavljatiponavljatiponavljati službeni (zadani) narativ, dok ljudi ne povjeruju u ono što se apsolutno kosi sa zdravim razumom. I mnogi se jesu u to doba odrekli zdravog razuma, kritičkog razmišljanja i vlastitog rasuđivanja te povjerovali, ne svojim očima, već tuđim riječima. Bio je to ultimativni eksperiment koji je zamalo uspio. Srećom, mnogi nisu dopustili i, još bitnije, nisu podržali svenametnuti narativ. Sve i jednom pojedincu koji se zauzeo za slobodu i za istinu na svoj jedinstveni način u tom kritičnom trenutku, trebamo biti zahvalni na osobnom angažmanu. Da nije bilo probuđenih i hrabrih pojedinaca koji su se zauzeli za istinu i uhvatili u koštac s kolektivnim prijezirom, bili kritizirani i targetirani, danas bi već živjeli u 1984. Valja imati na umu da, iako nije u potpunosti uspio, taj je eksperiment poslužio za sljedeći. Do tada slijedi intenzivnije programiranje i intenzivnija propaganda.
Vjera u sustav, vjera u autoritet, umjesto vjera u sebe i u unutarnji osjećaj, otvorila je vrata malih umova i pozvala ih na gozbu na kojoj su večera bili upravo oni, mali umovi. Zato je koncept žrtve i vjere toliko sveprisutan u ovome svijetu, zato je religija toliko važna ovome sustavu. Radilo se na tome intenzivno u vremenu naših predaka da se taj koncept žrtve poput žiga zapečati u naš gen kako bi nove generacije mogle poslužiti u nove svrhe. Bez naše pojedinačne žrtve koju ovome sustavu pridonosimo, ovaj sustav ne bi mogao opstati niti postojati. Kakav bi onda bio ovaj svijet, pun autentičnih i slobodnih pojedinaca radije nego ukalupljenih sljedbenika i generatora neke nečije ideologije? Kakav bi bio svijet lišen uniformi, formi i normi? Što bi sve bili u stanju kao cjeloviti pojedinci te kada bi se kao takvi okupili oko nove ideje o životu u skladu? Da li ikoga zanima? Ili su svi već do te mjere zaraženi virusom ovoga svijeta, ovoga sustava pa nisu u mogućnosti i u stanju povratiti sebe, spasiti sebe od utapanja u distopiji. Promatrajući svijet oko sebe, stječem dojam da se svi polako, ali sigurno utapaju. Utapaju se čekajući spasitelja. Koji, suprotno onome što im je rečeno, nikada neće doći. Spasiti se mogu, naime, samo i isključivo sami. Ukoliko to žele, ukoliko povjeruju u sebe. Ukoliko vjeru u nešto izvana, u bilo što izvana, preobraze u vjeru u sebe.
Naposljetku, svatko je odgovoran za sebe. Svatko dolazi na i odlazi s ovoga svijeta sam, svatko sam za sebe mora donijeti odluku koji je pravac pravi i u kojem se smjeru valja usmjeriti, pritom vodeći brigu o univerzalnom zakonu, o tome da vlastita djela i djelovanja nikada nisu nauštrb drugih. Valja se osloboditi od religijskih, društvenih i političkih ideologija nametnutih izvana, valja se otvoriti za vlastito autentično djelovanje i spoznaju svrhe, valja biti slobodan da budeš svoj i da sam biraš svoj put, neopterećen vanjskim faktorima već vođen unutarnjim osjećajem. S tim unutarnjim osjećajem u doticaj dolazimo tek ukoliko vrijeme uložimo u sebe, svatko za sebe, bez bogova, bez gurua, bez voditelja yoge i bez bilo kakvih (modernih i propagiranih) grupnih aktivnosti, i dopustimo si da osjetimo i čujemo sve što je u nama zapisano, da pronađemo ključ i otključamo davnih dana zaključana vrata, iza kojih na nas, napokon, čeka istina. Istina o nama i istina o stvarnosti.
Pričam i pišem ne kako bih nekoga uvjerila ili razuvjerila, već kako bih potaknula i ohrabrila one koji se već jesu odvažili, odrazili i zakoračili, one koji se nalaze na svom autentičnom, jedinstvenom putovanju. Ovo je namijenjeno svima kojima ove riječi govore, iako ih samo čitaju.
Neke teme nikada ne dođu na red, za to su se pobrinuli pripovjedači priče o ovome svijetu, preprodavači ideje o ovome svijetu, prodavači magle. Vrijeme u našem skučenom malom svijetu uramljenom u teleokvire brzosvebrže leti ne ostavljajući prostora da se zapitamo o vlastitoj prirodi, o prirodi stvari, o tome kakav je ovaj svijet zaista i kakav je nekada prijeprije ovaj svijet bio. Kako se živjelo nekada i živi li se danas zaista bolje? I što znači bolje? Zato što imamo novčića da kupimo stvari živimo bolje? A što je sa sveprisutnim nasiljem, ratovanjima, bolestima i mnogim drugim anomalijama kojih smo svjedoci, posredno i neposredno? Kako je moguće da je danas bolje kada toliki umiru bolesni i suviše mladi? Možda nas razbolijevaju upravo sve te stvari za koje imamo novčiće da ih kupimo..da se,takoreći, sami dovedemo do “cilja“. Otprilike kao kada psa naučiš da drži svoju uzicu dok ga se vodi u šetnju. Smatramo se superiornim bićima jer smo ovladali drugim bićima, istovremeno iste principe i metode koje mi koristimo u odnosu na druga bića, korišteni su nad nama. Generacijama, stoljećima. Danas svi bolujemo od amnezije, potpuno lišeni sjećanja na iskonsko i lišeni povezanosti sa suštinom. Tapkamo u mraku zaslijepljeni blještavim iluzijama koje nas odvode od iskonskog i suštinskog, odvode nas od puke pomisli na mnoga pitanja o našoj prirodi i prirodi stvari. Nameću se koncepti o svijetu u kojemu živimo, na nama je da prihvatimo bilo koji od ponuđenih. Što ćemo mi i učiniti. Ideje su servirane, poslužite se pa nazdravite! Naravno, u zadanim okvirima ovoga svijeta sve funkcionira prema zadanim parametrima. No to ne znači da zaista funkcionira. Funkcionalnost unutar zadanog okvira nije nužno znak uspjeha čovječanstva. Ona može biti uspjeh za sustav i arhitekte sustava, ali ne i za pojedinca, čija je sloboda uglavnom ograničena. Znani nam svijet ima pravila i granice, i jedno i drugo je (svima) nametnuto, a gotovo nikada se i ne zapitamo na čemu zaista počivaju zadana pravila i tko je zadao granice. Zagledamo li se malo jače u svijet oko nas, morati ćemo uočiti i uvidjeti kako štošta dakako ne funkcionira i kako je i koliko je prividan ovaj svijet. Hodamo ulicama i gradovima i mislimo da poznajemo svijet što nas okružuje. Gledamo ljude, ali ih ne vidimo. Slušamo ih samo kako bi sami mogli doskočiti do riječi i preuzeti štafetu u razgovorčeku ni o čemu. No, koliko zaista ima smisla ulaziti i upuštati se u razgovore o prividnom svijetu, svijetu u kojemu si zaista lišen svoje prave prirode i slobode, lišen istine. Svijetu u kojemu se sve svodi na prodaju i konzumaciju ideje kreirane za sve sudionike, subjekte ovoga insceniranog svijeta, koji grade svoje živote i ovaj svijet na temeljima ispričane im priče, koja je moguće upravo samo to - priča.
Živimo u vremenu zaborava, ne poznavajući prošlost i podrijetlo. Živimo ne zamarajući um suviše dubokim pitanjima, koja unatoč dugom i intenzivnom programiranju još uvijek, tu i tamo, znaju isplivati na površinu i uzburkati sliku takozvane stvarnosti. No ne umijemo potegnuti u dubine, uputiti se u potragu kako bi pronašli odgovore na pitanja što ih radije potopimo kada ona isplivaju, nego što se umijemo uputiti u potragu za odgovorima na pitanja o sebi, o svijetu. A uistinu je tako da ne znamo ništa ukoliko ne znamo ništa o sebi. O sebi ne znamo mnogo jer mnogo malo vremena provodimo sami sa sobom. Nedostatak modernog načina života i kreirane kulture koje smo dio jest upravo nedostatak vremena budući da je svo vrijeme podređeno s jedne strane radu i s druge strane zabavi. Nije slučajno to baš tako. Živimo dvije krajnosti, živimo disharmonično i disfunkcionalno. Nismo u dosluhu s vlastitom prirodom, niti smo u skladu s frekvencijom prirode već smo uštimani na frekvenciju sustava koji je korumpirao naš um i naše tijelo. Valja shvatiti da stvari i događaji koji danas slove kao oblici zabave, imaju mnogo više funkcija od samo zabavne, a jednu primarnu, njihova je osnovna uloga distrakcija. Odvlačenje pozornosti od sebe i od istine prema drugima, prema idolima, stvarima i događajima koji su izvan nas i koji nas neprestano stimuliraju s površine. No, sve s površine reflektira se i prema unutrašnjosti našega bića, za naše je biće suvremeni ritam prebrz i mi ne stižemo zaista obuhvatiti sve s čime se nađemo u doticaju. Naizgled možemo mnogo toga podnijeti i jesmo adaptabilni, ali i krhki i malo smo svjesni koliko su mnoge stvari i situacije kojima smo u današnjem vremenu izloženi zapravo mikro-stresovi i mikro-traumatična iskustva koja se nižu u našoj dubini i talože u našem tijelu. A mi samo nastavljamo u zadanom ritmu, dok se ne srušimo i dok nas ne pomete bolest ili lijek protiv bolesti. Tako odlazimo s ovoga svijeta, a da se nikada nismo zaista upoznali, da nikada nismo probavili sve čime smo hranili, odnosno trovali našu dušu. Trujemo se gledajući i slušajući diktate koje nam diktiraju, programe kojima nas programiraju. U današnje vrijeme to je vrlo lako i – normalno! A s druge je strane nenormalno ne gledati TV ili ne posjedovati neki od uređaja i programa za programiranje ili ne glasati za uvijek iste dvorske lude prerušene u vrlo ozbiljne dvorske halje s kravatama ili ne vjerovati tim istim dvorskim ludama, političkim uhodama koji bljuju svoje političke slogane po ljudima koji se pak njima umivaju, kao kakve naivne budaletine koje vjeruju u uvijek istu recikliranu priču bez početka i bez kraja – to je vrijeme zaborava.
Male konverzacije koje se ponekad nađu na putu do tržnice ili trgovinice ili dođu u posjetu ili slično, sve su manje, sve su skromnije. Raspon razgovora gotovo se ne može niti nazvati rasponom, toliko je uzak i uskogrudan, plitak i površan, bezbojan i bezličan. Teme su uvijek one koje su iskočile iz paštete i našle put do svačijeg profinjenog nepca. Jezici se njima truju, tijela postepeno trule, a ljudi pretvaraju u hodajuće šupljine, koje mare tek za svoj ulickani vanjski oklop prikrivajući njime kao štitom duboku, prazninu u kojoj se utapaju. Mislimo li da unutarnju ravnotežu možemo nadomjestiti materijalnim svimisvačim, da kićenje identiteta može dovesti do razvoja i rasta svijesti, da vjerovanje onome što se nalazi izvana ima prednost nad onime što osjećamo iznutra – živimo u vremenu zaborava.
Okićeni etiketama i omađijani vjerovanjima proizašlih iz nikad preispitane “stvarnosti”, sastajemo se, živimo i rastajemo na ulicama i trgovima, u stanovima i gradovima u kojima je sloboda privid i previd. Propustili smo slobodu zbog nedovoljno pažnje i manjka odgovornosti. Ona nije na gradskom repertoaru ili na gradskom meniju, ona nije dio gradskih aktivnosti, nema je više čak niti u malim jutarnjim razgovorima u gradskim kavanama. Divani se o koječemu svuda i stalno, no nekako ne i o slobodi. Ona je polako i neprimjetno otišla u zaborav i iako pripada svima, sve je manje ima.. – predugo traje vrijeme zaborava! Vlada težnja i tendencija da pojednostavimo ono što je u suštini složeno i duboko te da se, s druge strane, zapetljamo u i spetljamo s temama koje su po svojoj prirodi površne, plitke i trivijalne.
Evo nas opet u svijetu zamijenjenih teza, gdje je sve uvijek nanovo malo više trulo i malo više ludo. Danas je biti slobodan u svojoj riječi i djelu postalo radikalno i ekstremno, a traganje za istinom i zalaganje za istinu stigmatizirano. Opasno je biti slobodan i autentičan i izražavati svoju slobodnu i autentičnu misao koja nije proizašla iz propagandnih kanala ovoga svijeta već iz vlastitog iskustva, promatranja i promišljanja. Opasno je biti normalan u doba kada živimo u novonormalnoj stvarnosti te valja biti na oprezu kako ne bi bio proglašen luđakom od strane onih koji sve nas žele uvjeriti da su dva i dva pet. U tom smislu, najbolju definiciju slobode, prema mom skromnom mišljenju, podario nam je George Orwell u svom djelu 1984, kada je upozorio: „ Sloboda je sloboda da se kaže da su dva i dva četiri.“
Zastrašujuća je činjenica da se nalazimo upravo na toj točki u povijesti kada svijet u kojemu živimo sve više, sve češće počinje podsjećati na Orwellovo djelo, svijet u kojemu su ministarstvo istine i misaona policija vodili brigu o tome što se smije, odnosno ne smije misliti. Na što se ne smije ni pomisliti, ni na trenutak. Naše su misli i radnje danas instrumentalizirane do te mjere da radimo i živimo protiv sebe, u potpunoj suprotnosti s vlastitom prirodom, pritom potpuno nesvjesni. A radimo i živimo za one koji stoje iza upravljačkog mehanizma znanog nam svijeta. Našim se mislima i postupcima, kako kada, a prema potrebi, upravlja, manipulira, dirigira. Zalažemo se za nametnute ciljeve strane našoj prirodi, strane našem autentičnom načinu postojanja i pravoj svrsi. Doticaj s vlastitom prirodom, autentičnost i svrha postojanja, sve je to zaboravljeno u vremenu velikog zaborava. Gubimo dio po dio svoje autentičnosti i postajemo sve manje potpuni, sve manje cjeloviti, sve manje zaista funkcionalni, sve manje neovisni, sve manje stabilni, sve manje čestiti i ispravni prema samima sebi, ali i prema drugima i prema društvu. Bez integriteta i rascjepkani kao pojedinci okrećemo se, kako smo navedeni i organizirani, u stado, u smjeru kolektivizma. Naša individualnost, naša autentičnost žrtvovana je za više interese zajednice, kolektiva. Kolektiv je okupljen oko promoviranja neke (zajedničke) ideje i isticanja prednosti kolektivnih interesa i potreba nasuprot individualnim. Mi dobrovoljno ustupamo svoje vrijeme i energiju ovome sustavu za novčanu naknadu koju na kraju procesa opet vračamo tom istom sustavu. Tako smo sustavu ustupili vrijeme i energiju i novac koji smo dobili za vrijeme i energiju. Time činimo puni krug, zatvaramo začarani krug i nastavljamo ispočetka. Poput hrčka na točku, trčimo kako bi se vratili na početnu točku.. Nikada ne ispunivši svoju suštinsku svrhu. Svaki put kada smo ustupili dio sebe sustavu i kolektivu, svaki smo taj put odstupili od sebe. Žrtvovali smo sebe za druge. A prije nekoliko godina sudjelovali smo u kolektivnom, globalnom ritualu podnošenja žrtve. Tko i to nije zaboravio u vremenu zaborava, a vidim da mnogi jesu što upravo potvrđuje da živimo u vremenu sve bržeg zaborava, taj se sjeća i osjeća koliko je sve u vezi s time bilo krivo, neljudski i nemoralno. Ali opet, mnogi su povjerovali bez obzira na nelogičnosti, bez obzira na očite koruptivne i manipulativne radnje. Bilo je važno samo jedno – ponavljatiponavljatiponavljati službeni (zadani) narativ, dok ljudi ne povjeruju u ono što se apsolutno kosi sa zdravim razumom. I mnogi se jesu u to doba odrekli zdravog razuma, kritičkog razmišljanja i vlastitog rasuđivanja te povjerovali, ne svojim očima, već tuđim riječima. Bio je to ultimativni eksperiment koji je zamalo uspio. Srećom, mnogi nisu dopustili i, još bitnije, nisu podržali svenametnuti narativ. Sve i jednom pojedincu koji se zauzeo za slobodu i za istinu na svoj jedinstveni način u tom kritičnom trenutku, trebamo biti zahvalni na osobnom angažmanu. Da nije bilo probuđenih i hrabrih pojedinaca koji su se zauzeli za istinu i uhvatili u koštac s kolektivnim prijezirom, bili kritizirani i targetirani, danas bi već živjeli u 1984. Valja imati na umu da, iako nije u potpunosti uspio, taj je eksperiment poslužio za sljedeći. Do tada slijedi intenzivnije programiranje i intenzivnija propaganda.
Vjera u sustav, vjera u autoritet, umjesto vjera u sebe i u unutarnji osjećaj, otvorila je vrata malih umova i pozvala ih na gozbu na kojoj su večera bili upravo oni, mali umovi. Zato je koncept žrtve i vjere toliko sveprisutan u ovome svijetu, zato je religija toliko važna ovome sustavu. Radilo se na tome intenzivno u vremenu naših predaka da se taj koncept žrtve poput žiga zapečati u naš gen kako bi nove generacije mogle poslužiti u nove svrhe. Bez naše pojedinačne žrtve koju ovome sustavu pridonosimo, ovaj sustav ne bi mogao opstati niti postojati. Kakav bi onda bio ovaj svijet, pun autentičnih i slobodnih pojedinaca radije nego ukalupljenih sljedbenika i generatora neke nečije ideologije? Kakav bi bio svijet lišen uniformi, formi i normi? Što bi sve bili u stanju kao cjeloviti pojedinci te kada bi se kao takvi okupili oko nove ideje o životu u skladu? Da li ikoga zanima? Ili su svi već do te mjere zaraženi virusom ovoga svijeta, ovoga sustava pa nisu u mogućnosti i u stanju povratiti sebe, spasiti sebe od utapanja u distopiji. Promatrajući svijet oko sebe, stječem dojam da se svi polako, ali sigurno utapaju. Utapaju se čekajući spasitelja. Koji, suprotno onome što im je rečeno, nikada neće doći. Spasiti se mogu, naime, samo i isključivo sami. Ukoliko to žele, ukoliko povjeruju u sebe. Ukoliko vjeru u nešto izvana, u bilo što izvana, preobraze u vjeru u sebe.
Naposljetku, svatko je odgovoran za sebe. Svatko dolazi na i odlazi s ovoga svijeta sam, svatko sam za sebe mora donijeti odluku koji je pravac pravi i u kojem se smjeru valja usmjeriti, pritom vodeći brigu o univerzalnom zakonu, o tome da vlastita djela i djelovanja nikada nisu nauštrb drugih. Valja se osloboditi od religijskih, društvenih i političkih ideologija nametnutih izvana, valja se otvoriti za vlastito autentično djelovanje i spoznaju svrhe, valja biti slobodan da budeš svoj i da sam biraš svoj put, neopterećen vanjskim faktorima već vođen unutarnjim osjećajem. S tim unutarnjim osjećajem u doticaj dolazimo tek ukoliko vrijeme uložimo u sebe, svatko za sebe, bez bogova, bez gurua, bez voditelja yoge i bez bilo kakvih (modernih i propagiranih) grupnih aktivnosti, i dopustimo si da osjetimo i čujemo sve što je u nama zapisano, da pronađemo ključ i otključamo davnih dana zaključana vrata, iza kojih na nas, napokon, čeka istina. Istina o nama i istina o stvarnosti.
Pričam i pišem ne kako bih nekoga uvjerila ili razuvjerila, već kako bih potaknula i ohrabrila one koji se već jesu odvažili, odrazili i zakoračili, one koji se nalaze na svom autentičnom, jedinstvenom putovanju. Ovo je namijenjeno svima kojima ove riječi govore, iako ih samo čitaju.