Opažanja
Druga stvarnost iliti lov na istinu
18.01.2026.
Promatrajući svijet u kojemu živimo, uvijek se nanovo pokazuje i potvrđuje kako je ovaj svijet poligon za stvaranje novog svijeta, drugog svijeta. Naprosto se gradi druga stvarnost, a mi u toj preobrazbi nismo samo svjedoci ili tek promatraći, već i aktivni ili pasivni sudionici; umjesto svjesni i odgovorni pojedinci koji objektivno sagledavaju svijet oko sebe te u njemu sudjeluju prema moralnim načelima.
Današnji svijet obiluje zabavama za mase pa smo vlastitim odabirom odabrali neku od zabava i tako sami sebe uskratili razumnog sagledavanja svijeta što nas okružuje te razlučivanja istine od neistine. Nije taj vlastiti odabir u potpunosti autonoman budući da je danas poznato i jasno da postoje posebne tehnike programiranja kojima smo svi izloženi i koje uvjetuju naše živote. No, na kraju smo zaista mi ti koji sprovodimo odluke, s ili bez saznanja o tome što je određenu odluku formiralo, uvjetovalo, na čemu je ona kao takva bazirana, jesu li temelji dobro postavljeni ili ipak nisu. Moralni integritet putem takvih tehnika programiranja biva destabiliziran, a normalizira se nešto moralu po prirodi skroz oprečno.
Ljudi nisu svjesni ove problematike. Vjeruju da žive autentične i autonomne živote utemeljene na vlastitim odlukama i odabirima, no za njih odluke donosi njihova podsvijest koja je cijeli život u pozadini upijala nevidljive kodove i stvarala predviđene obrasce ponašanja. Malo je kritike, premalo skepticizma, gotovo ništa interesa za ovakve i slične teme. Ljudima nedostaje znanje, ali im ne manjka naivnosti. Zašto smatram da nedostaje kritike, skepticizma i interesa te zašto svijet i svijest jesu u zabrinjavajućem stanju, obrazloženo je u prijašnjim tekstovima. Ovaj je tekst kratki osvrt na tezu o tome gdje nas vodi današnje kronično stanje-neznanje.
Naime, sveprisutna cenzura iz dana u dan pokazuje i potvrđuje kako se lako može stvoriti lažna slika stvarnosti. Ukoliko neka tema, komentar, opažanje ili stav nisu u skladu sa službenim narativom te ukoliko se istakne istina ili ukoliko se ukaže na neistinu, jednim potezom ili klikom takva nepoželjna izjava nestaje, a nastaje nova stvarnost. K tome, dodavanjem narativu pogodnih mišljenja, dodatno se intenzivira nova stvarnost i ona naprosto postaje druga stvarnost. Ona dakako nije stvarna, ali to je sve više sve manje bitno, gotovo nebitno. Budući da je većina već prešla u drugu stvarnost i ne primjećuje anomalije koje ukazuju na problematiku te iste druge stvarnosti. Novu stvarnost stvaraju i određuju oni čije platforme koristimo i tu oni određuju što se može, a što se ne može misliti.
TV je dobar stari primjer takvog djelovanja, zatvorena kutija u kojoj su protagonisti uvijek isti zagovornici druge stvarnosti. Unutar kutije ne može se pojaviti netko tko razmišlja izvan kutije. Logično.
Novija pojava od staromodnog TV-a su novi oblici (in)formiranja putem interneta. Internetski se prostor polako sužava pretrpavanjem prostora željenim sadržajem te istovremeno otklanjanjem onog neželjenog. Primjerice, ukoliko se pojavi neka tema ili teza koja narušava ugled službenog narativa, tada se pretrpavanje sadržajem koji upravo podržava službeni narativ nastoji minimalizirati šteta nanesena narativu dok se istovremeno otežava pristup od narativa drugačijem viđenju, stajalištu. Danas je to, zbog novih tehnologija, jednostavna, ali i očajna taktika za održavanje na životu svih onih koji stoje u prvom redu da odbrane ideju male gospode iza zastora, ali i svoje udobne fotelje. Svakako stoji sljedeće – ukoliko izazoveš službeni narativ, pogotovo ako to učiniš argumentirano, ostaješ bez glasa. Nestaješ. Ne postojiš. Nema te.
Ulazimo u novu etapu ozbiljnog lova na istinu. Stoga se valja ozbiljnonajozbiljnije zapitati i preispitati: od raznih programa i alata koje koristimo, preko sadržaja kojima se izlažemo do pojedinaca i kanala i platformi koje podržavamo do druge stvarnosti koju naivno prihvaćamo. Nedostatak znanja i naivnost su dvije sustavu poželjne odlike čovjeka pa se sustav sustavno trudi zadržati nas u zelenom stanju. Trivijalni, površni, plitki ili krivi i neistiniti sadržaji i događaji te ponavljanjeponavljanjeponavljanje službenog narativa uvjetuju umove ljudi, njihovu percepciju, mišljenja i naposljetku ponašanja i djelovanja. Ljudi više ne znaju tko su, ne žive svoju autentičnu prirodu već stvaraju život na temelju slika iz slikovnice velikoga maga. Malo je riječi u toj slikovnici, ali one su ključne: konzumiraj, kupuj, budi poslušan, vjeruj u autoritet, vjeruj u novac… I tako bijaše.
Ako se itko pita gdje nas vode tehnologija I digitalizacija, vode nas u još dublje ropstvo, u digitalno ropstvo. U drugu stvarnost, onu u kojoj će tek biti lako manipulirati dosad već uspješno manipuliranim masama, a biti će i lako uniformirati ljude, prema potrebi ih izolirati i odstraniti svako mišljenje i svakog čovjeka čiji će se svjetonazor kositi s narativom i zakonima druge stvarnosti. Doći će do uvođenja novih zakona, onda kada se lukavo, podlo i perfidno uspostavi i osposobi nužna infrastruktura i stavi u potpunu funkciju digitalna mreža, koja će biti doslovno mreža za hvatanje ribica i kapitalaca, prema potrebi i procjeni sustava.
Uvijek kada je na djelu cenzura tada se u pozadini sprovodi neka agenda, iza koje stoji veliki kapital i veliki plan. Sustav je davnih dana preuzeo kontrolu nad narativom, a figure su danas postavljene tako da nemamo više mnogo opcija. Možda imamo još koji potez, ali da bi ga odigrali valjalo bi mudro razmisliti. Mudrost se stječe promatranjem, iskustvom i znanjem. Vrlo brzo će se pokazati jesmo li ili nismo dorasli igri u kojoj, htjelinehtjeli znalineznali, sudjelujemo. Iskustvo je važno, a mi smo živote do sad već uvelike podarili trivijalnostima, potratili. Ostali smo djeca lišena odrastanja te posljedično lišena preuzimanja odgovornosti za sebe, ali sada još bitnije, za istinu. To je tako zahvaljujući roditeljima i neodgovornom roditeljstvu odnosno neodgoju te školama i neodgovornom pristupu, onome koji nas je učio što da mislimo, umjesto kako da mislimo. Pristup koji uči kako da djeca, budući odrasli ljudi, nemaju obraz niti integritet. Sve je inverzija pa je i obrazovni sustav zapravo neobrazovni sustav. Živimo u lažnome svijetu jer dopuštamo da istina bude i ostane neizrečena, da laž nazivamo istinom, da prema potrebi stavljamo i skidamo i stavljamo maske.
Odrastali smo gledajući naše roditelje, možda ne svi, možda mnogi, kako vješto izmjenjuju svoje maske, ne misleći o malim promatračima i upijačima pod njihovim nogama. Mala djeca, čija osjetila još nisu zatupjela, upijaju svebašsve iz okruženja i situacija kojima su izloženi. Površni roditelji ne razmišljaju kako će ta djeca jednom odrasti i, kao utege koji im ne dopuštaju da se odraze, nositi terete njihove neodgovornosti i zapravo njihove vlastite nesposobnosti te ih tako djelomično ili u potpunosti onesposobiti. Osakatiti za cijeli život. Prenijeli su na njih dio svog tereta i otpremili ih u život bez uputa, bez smjernica, bez karte, bez mape. Pored toliko alata I pomagala, roditelji su djecu ispratili u život bez da su im duše okrijepili mudrošću. To je ozbiljna tema budući da takvi površni roditelji stvaraju slomljenu djecu koja kasnije nisu u stanju izgraditi zdrav stav i zdrav pristup prema životu. Kao takvi ne uspijevaju se zauzeti za sebe. Niti su u stanju zauzeti se za istinu. Zašto je istina bitna? – Zanemarivanje istine, osim što je zapostavljanje samoga sebe, ono je nužno put u lažni svijet, u drugu stvarnost.
Sjedili smo sa svojim roditeljima uz tele-vizije i učili o tom drugom svijetu, o odnosima u tome svijetu i o vrijednostima. Te su vizije sve preposlagale u našim malim umovima i stvorile utiske o svijetu i o tome kakvi bi mi trebali u tome svijetu biti. To su bili počeci našeg upoznavanja s drugom stvarnošću. Kao mali znali smo biti zbunjeni, ne razumjeti, proturječiti i ne htjeti taj svijet. Htjeli smo biti izvan kutije, vani na otvorenom, u prirodi, u stvarnom svijetu, sa prijateljima s kojima možemo prijateljevati i istraživati te s kućnim ljubimcima s kojima se možemo igrati. Danas, kao veliki, manje smo izvan kutije, a više unutar. Ta kutija danas nije nužno velika, teška, bezbojna kutija. Danas ih ima u nevjerojatnim veličinama i sa još nevjerojatnijim opcijama i sadržajima, malih i velikih, za zabavu, s crtićima za najmanje, za posao, za svaku prigodu. – Kako prigodno!!
Sada kada imamo sve te tele-ekrančeke koji su nas uveli u tele-vizije, naše osobne ideje i vizije postale su sekundarne jer sada mi, tako programirani, sudjelujemo u programiranju, tj. stvaranju drugih (tuđih) vizija, onih koje stvaraju drugu (tuđu) stvarnost. Kreativnost ljudi usmjerena je ka izgradnji druge stvarnosti i sada kada smo ju izgradili došli smo do kritične točke kada kreativnost više nije odlika koja čovjeka čini posebnim. Živimo u dobu i svjedočimo trenutku kada je tehnologija preuzela polja ljudske kreativnosti. To je pojava i potvrda druge stvarnosti, a pitanje koje se postavlja nije hoće li kreativnost opstati bez čovjeka, već hoće li čovjek opstati bez kreativnosti. Što će čovjek kada izgubi kreativnost – hoće li postati mali ja kojemu je preostalo tek da sluša velikoga brata dok degustira čips od bubašvaba?
Što sada, što dalje? Ako ne vidimo dalje od nosa, nećemo biti u mogućnosti reagirati pravovremeno kada se ispred nas nađe problem iz budućnosti. To znači da bi valjalo preusmjeriti fokus s trivijalnih stvari i tema na fundamentalne. Bilo bi dobro razmišljati široko i gledati duboko. Ukoliko zanemarujemo simptome bolesnog svijeta i ne činimo ništa po tome pitanju, bolest će se širiti. A ako ne prije onda kasnije, ta će bolest zahvatiti i nas same.
Svjedočimo cenzuri, a sveprisutnost cenzure implicira agendu u pozadini. Jasno je da se ubrzava ritam ka novim nazovizakonima i novim kvaziidejama. Nabildani narativ, zanemarivanje stvarnosti te neprestano uljepšavanje druge stvarnosti pozivnica su za sve da budu još jači robovi. Normaliziraju se i promoviraju loše navike, loši odnosi, loša hrana. Manje, ali više, sve što gledamo na televizijama, sva zabava, od prvog nijemog filma pa do zadnjeg blockbustera i sve između služi isključivo izobličavanju percepcije, stvaranju novih navika i novog pogleda na svijet. Djeca oponašaju okruženje, a to čine i odrasli. Ponekad svjesno, češće nesvjesno preuzimaju podatke iz programa kojemu su se netom izložili i formiraju personu, svoje novo ja, svoje drugo ja koje će se savršeno uklopiti, tj. ukalupiti u drugu stvarnost.
Nova stvarnost biti će novi krug lova na vještice odnosno lova na istinu. Kako će to izgledati kada će, kao u 1984, misaona policija znati svaku tvoju misao, a propagandna mašinerija se pobrinuti da niti ne dođe do trenutka u kojemu će biti moguće posjedovati vlastitu misao. Dva i dva biti će pet, a onaj koji bude htio to osporiti, biti će proglašen luđakom. Naopaki je to svijet s naopakim načelima u kojemu su ludi umovi od zdravih učinili bolesne. Ministarstvo istine biti će ono koje će na klik odlučiti tko je dostojan da bude sretan rob.
I sada je čovjek sretan rob, nešto sretniji od onog budućeg. Problem je u tome što ljudi ne vide da su robovi zato što ne vide lance i bič. Misle o ropstvu na način koji im je usađen u um raznim slikama i pričama iz povijesti. Vrijeme i novac ne doživljavaju kao obilježja modernog robovskog društva. Usađene ideje uvjetuju i dirigiraju njihov svjetonazor i oni nisu u stanju zaista vidjeti stvari kakve jesu. Ne vjeruju sebi, svojoj intuiciji, svojim očima niti vlastitom neposrednom iskustvu. Usađene ideje su ih slomile i pokorile. Kao što su nekada davno bivala pokorena i kolonizirana stara plemena i narodi, isto se događa i danas, samo na nešto drugačiji način, sofisticiraniji. Naime, koloniziraju se umovi.
Do kapitulacije, a onda – druga pravila, drugi svijet, druga stvarnost.
Današnji svijet obiluje zabavama za mase pa smo vlastitim odabirom odabrali neku od zabava i tako sami sebe uskratili razumnog sagledavanja svijeta što nas okružuje te razlučivanja istine od neistine. Nije taj vlastiti odabir u potpunosti autonoman budući da je danas poznato i jasno da postoje posebne tehnike programiranja kojima smo svi izloženi i koje uvjetuju naše živote. No, na kraju smo zaista mi ti koji sprovodimo odluke, s ili bez saznanja o tome što je određenu odluku formiralo, uvjetovalo, na čemu je ona kao takva bazirana, jesu li temelji dobro postavljeni ili ipak nisu. Moralni integritet putem takvih tehnika programiranja biva destabiliziran, a normalizira se nešto moralu po prirodi skroz oprečno.
Ljudi nisu svjesni ove problematike. Vjeruju da žive autentične i autonomne živote utemeljene na vlastitim odlukama i odabirima, no za njih odluke donosi njihova podsvijest koja je cijeli život u pozadini upijala nevidljive kodove i stvarala predviđene obrasce ponašanja. Malo je kritike, premalo skepticizma, gotovo ništa interesa za ovakve i slične teme. Ljudima nedostaje znanje, ali im ne manjka naivnosti. Zašto smatram da nedostaje kritike, skepticizma i interesa te zašto svijet i svijest jesu u zabrinjavajućem stanju, obrazloženo je u prijašnjim tekstovima. Ovaj je tekst kratki osvrt na tezu o tome gdje nas vodi današnje kronično stanje-neznanje.
Naime, sveprisutna cenzura iz dana u dan pokazuje i potvrđuje kako se lako može stvoriti lažna slika stvarnosti. Ukoliko neka tema, komentar, opažanje ili stav nisu u skladu sa službenim narativom te ukoliko se istakne istina ili ukoliko se ukaže na neistinu, jednim potezom ili klikom takva nepoželjna izjava nestaje, a nastaje nova stvarnost. K tome, dodavanjem narativu pogodnih mišljenja, dodatno se intenzivira nova stvarnost i ona naprosto postaje druga stvarnost. Ona dakako nije stvarna, ali to je sve više sve manje bitno, gotovo nebitno. Budući da je većina već prešla u drugu stvarnost i ne primjećuje anomalije koje ukazuju na problematiku te iste druge stvarnosti. Novu stvarnost stvaraju i određuju oni čije platforme koristimo i tu oni određuju što se može, a što se ne može misliti.
TV je dobar stari primjer takvog djelovanja, zatvorena kutija u kojoj su protagonisti uvijek isti zagovornici druge stvarnosti. Unutar kutije ne može se pojaviti netko tko razmišlja izvan kutije. Logično.
Novija pojava od staromodnog TV-a su novi oblici (in)formiranja putem interneta. Internetski se prostor polako sužava pretrpavanjem prostora željenim sadržajem te istovremeno otklanjanjem onog neželjenog. Primjerice, ukoliko se pojavi neka tema ili teza koja narušava ugled službenog narativa, tada se pretrpavanje sadržajem koji upravo podržava službeni narativ nastoji minimalizirati šteta nanesena narativu dok se istovremeno otežava pristup od narativa drugačijem viđenju, stajalištu. Danas je to, zbog novih tehnologija, jednostavna, ali i očajna taktika za održavanje na životu svih onih koji stoje u prvom redu da odbrane ideju male gospode iza zastora, ali i svoje udobne fotelje. Svakako stoji sljedeće – ukoliko izazoveš službeni narativ, pogotovo ako to učiniš argumentirano, ostaješ bez glasa. Nestaješ. Ne postojiš. Nema te.
Ulazimo u novu etapu ozbiljnog lova na istinu. Stoga se valja ozbiljnonajozbiljnije zapitati i preispitati: od raznih programa i alata koje koristimo, preko sadržaja kojima se izlažemo do pojedinaca i kanala i platformi koje podržavamo do druge stvarnosti koju naivno prihvaćamo. Nedostatak znanja i naivnost su dvije sustavu poželjne odlike čovjeka pa se sustav sustavno trudi zadržati nas u zelenom stanju. Trivijalni, površni, plitki ili krivi i neistiniti sadržaji i događaji te ponavljanjeponavljanjeponavljanje službenog narativa uvjetuju umove ljudi, njihovu percepciju, mišljenja i naposljetku ponašanja i djelovanja. Ljudi više ne znaju tko su, ne žive svoju autentičnu prirodu već stvaraju život na temelju slika iz slikovnice velikoga maga. Malo je riječi u toj slikovnici, ali one su ključne: konzumiraj, kupuj, budi poslušan, vjeruj u autoritet, vjeruj u novac… I tako bijaše.
Ako se itko pita gdje nas vode tehnologija I digitalizacija, vode nas u još dublje ropstvo, u digitalno ropstvo. U drugu stvarnost, onu u kojoj će tek biti lako manipulirati dosad već uspješno manipuliranim masama, a biti će i lako uniformirati ljude, prema potrebi ih izolirati i odstraniti svako mišljenje i svakog čovjeka čiji će se svjetonazor kositi s narativom i zakonima druge stvarnosti. Doći će do uvođenja novih zakona, onda kada se lukavo, podlo i perfidno uspostavi i osposobi nužna infrastruktura i stavi u potpunu funkciju digitalna mreža, koja će biti doslovno mreža za hvatanje ribica i kapitalaca, prema potrebi i procjeni sustava.
Uvijek kada je na djelu cenzura tada se u pozadini sprovodi neka agenda, iza koje stoji veliki kapital i veliki plan. Sustav je davnih dana preuzeo kontrolu nad narativom, a figure su danas postavljene tako da nemamo više mnogo opcija. Možda imamo još koji potez, ali da bi ga odigrali valjalo bi mudro razmisliti. Mudrost se stječe promatranjem, iskustvom i znanjem. Vrlo brzo će se pokazati jesmo li ili nismo dorasli igri u kojoj, htjelinehtjeli znalineznali, sudjelujemo. Iskustvo je važno, a mi smo živote do sad već uvelike podarili trivijalnostima, potratili. Ostali smo djeca lišena odrastanja te posljedično lišena preuzimanja odgovornosti za sebe, ali sada još bitnije, za istinu. To je tako zahvaljujući roditeljima i neodgovornom roditeljstvu odnosno neodgoju te školama i neodgovornom pristupu, onome koji nas je učio što da mislimo, umjesto kako da mislimo. Pristup koji uči kako da djeca, budući odrasli ljudi, nemaju obraz niti integritet. Sve je inverzija pa je i obrazovni sustav zapravo neobrazovni sustav. Živimo u lažnome svijetu jer dopuštamo da istina bude i ostane neizrečena, da laž nazivamo istinom, da prema potrebi stavljamo i skidamo i stavljamo maske.
Odrastali smo gledajući naše roditelje, možda ne svi, možda mnogi, kako vješto izmjenjuju svoje maske, ne misleći o malim promatračima i upijačima pod njihovim nogama. Mala djeca, čija osjetila još nisu zatupjela, upijaju svebašsve iz okruženja i situacija kojima su izloženi. Površni roditelji ne razmišljaju kako će ta djeca jednom odrasti i, kao utege koji im ne dopuštaju da se odraze, nositi terete njihove neodgovornosti i zapravo njihove vlastite nesposobnosti te ih tako djelomično ili u potpunosti onesposobiti. Osakatiti za cijeli život. Prenijeli su na njih dio svog tereta i otpremili ih u život bez uputa, bez smjernica, bez karte, bez mape. Pored toliko alata I pomagala, roditelji su djecu ispratili u život bez da su im duše okrijepili mudrošću. To je ozbiljna tema budući da takvi površni roditelji stvaraju slomljenu djecu koja kasnije nisu u stanju izgraditi zdrav stav i zdrav pristup prema životu. Kao takvi ne uspijevaju se zauzeti za sebe. Niti su u stanju zauzeti se za istinu. Zašto je istina bitna? – Zanemarivanje istine, osim što je zapostavljanje samoga sebe, ono je nužno put u lažni svijet, u drugu stvarnost.
Sjedili smo sa svojim roditeljima uz tele-vizije i učili o tom drugom svijetu, o odnosima u tome svijetu i o vrijednostima. Te su vizije sve preposlagale u našim malim umovima i stvorile utiske o svijetu i o tome kakvi bi mi trebali u tome svijetu biti. To su bili počeci našeg upoznavanja s drugom stvarnošću. Kao mali znali smo biti zbunjeni, ne razumjeti, proturječiti i ne htjeti taj svijet. Htjeli smo biti izvan kutije, vani na otvorenom, u prirodi, u stvarnom svijetu, sa prijateljima s kojima možemo prijateljevati i istraživati te s kućnim ljubimcima s kojima se možemo igrati. Danas, kao veliki, manje smo izvan kutije, a više unutar. Ta kutija danas nije nužno velika, teška, bezbojna kutija. Danas ih ima u nevjerojatnim veličinama i sa još nevjerojatnijim opcijama i sadržajima, malih i velikih, za zabavu, s crtićima za najmanje, za posao, za svaku prigodu. – Kako prigodno!!
Sada kada imamo sve te tele-ekrančeke koji su nas uveli u tele-vizije, naše osobne ideje i vizije postale su sekundarne jer sada mi, tako programirani, sudjelujemo u programiranju, tj. stvaranju drugih (tuđih) vizija, onih koje stvaraju drugu (tuđu) stvarnost. Kreativnost ljudi usmjerena je ka izgradnji druge stvarnosti i sada kada smo ju izgradili došli smo do kritične točke kada kreativnost više nije odlika koja čovjeka čini posebnim. Živimo u dobu i svjedočimo trenutku kada je tehnologija preuzela polja ljudske kreativnosti. To je pojava i potvrda druge stvarnosti, a pitanje koje se postavlja nije hoće li kreativnost opstati bez čovjeka, već hoće li čovjek opstati bez kreativnosti. Što će čovjek kada izgubi kreativnost – hoće li postati mali ja kojemu je preostalo tek da sluša velikoga brata dok degustira čips od bubašvaba?
Što sada, što dalje? Ako ne vidimo dalje od nosa, nećemo biti u mogućnosti reagirati pravovremeno kada se ispred nas nađe problem iz budućnosti. To znači da bi valjalo preusmjeriti fokus s trivijalnih stvari i tema na fundamentalne. Bilo bi dobro razmišljati široko i gledati duboko. Ukoliko zanemarujemo simptome bolesnog svijeta i ne činimo ništa po tome pitanju, bolest će se širiti. A ako ne prije onda kasnije, ta će bolest zahvatiti i nas same.
Svjedočimo cenzuri, a sveprisutnost cenzure implicira agendu u pozadini. Jasno je da se ubrzava ritam ka novim nazovizakonima i novim kvaziidejama. Nabildani narativ, zanemarivanje stvarnosti te neprestano uljepšavanje druge stvarnosti pozivnica su za sve da budu još jači robovi. Normaliziraju se i promoviraju loše navike, loši odnosi, loša hrana. Manje, ali više, sve što gledamo na televizijama, sva zabava, od prvog nijemog filma pa do zadnjeg blockbustera i sve između služi isključivo izobličavanju percepcije, stvaranju novih navika i novog pogleda na svijet. Djeca oponašaju okruženje, a to čine i odrasli. Ponekad svjesno, češće nesvjesno preuzimaju podatke iz programa kojemu su se netom izložili i formiraju personu, svoje novo ja, svoje drugo ja koje će se savršeno uklopiti, tj. ukalupiti u drugu stvarnost.
Nova stvarnost biti će novi krug lova na vještice odnosno lova na istinu. Kako će to izgledati kada će, kao u 1984, misaona policija znati svaku tvoju misao, a propagandna mašinerija se pobrinuti da niti ne dođe do trenutka u kojemu će biti moguće posjedovati vlastitu misao. Dva i dva biti će pet, a onaj koji bude htio to osporiti, biti će proglašen luđakom. Naopaki je to svijet s naopakim načelima u kojemu su ludi umovi od zdravih učinili bolesne. Ministarstvo istine biti će ono koje će na klik odlučiti tko je dostojan da bude sretan rob.
I sada je čovjek sretan rob, nešto sretniji od onog budućeg. Problem je u tome što ljudi ne vide da su robovi zato što ne vide lance i bič. Misle o ropstvu na način koji im je usađen u um raznim slikama i pričama iz povijesti. Vrijeme i novac ne doživljavaju kao obilježja modernog robovskog društva. Usađene ideje uvjetuju i dirigiraju njihov svjetonazor i oni nisu u stanju zaista vidjeti stvari kakve jesu. Ne vjeruju sebi, svojoj intuiciji, svojim očima niti vlastitom neposrednom iskustvu. Usađene ideje su ih slomile i pokorile. Kao što su nekada davno bivala pokorena i kolonizirana stara plemena i narodi, isto se događa i danas, samo na nešto drugačiji način, sofisticiraniji. Naime, koloniziraju se umovi.
Do kapitulacije, a onda – druga pravila, drugi svijet, druga stvarnost.